Grad Vrgorac zanimljiva je i autentična turistička destinacija. Svojim zemljopisnim položajem, prirodnim Ijepotama, klimatskim uvjetima i kulturno-povijesnom baštinom pravi je biser Dalmatinske zagore. Vrgorac se smjestio u podnožju jugoistočnog dijela Matokita (1063 m), podno srednjo-vjekovne tvrđave koja dominira obzorjem, okružen poljima Rastok, Jezero i Bunina.
Grad vrh gore, nekad nazivan i Vrhgorac, dobio je naziv po svom uzvišenom položaju. Stalna pograničnost i križanje važnih prometnica koje spajaju unutrašnjost s Primorjem, uvjetovali su glavne odlike njegovog identiteta.
Očuvana raznolika prirodna cjelina, samozatajna ljepota krša, vidikovci, planinska obzorja, gorski klanci, vrtače, pećine i spilje, pitoma kraška polja s izvorima, krase vrgorski kraj iznenađujućim ljepotama. Gradić skrivene zabiokovske Dalmacije, prava je oaza blage mediteranske, a dijelom i kontinentalne klime i čistog zraka prožetog obiljem mirisa mediteranskog i ljekovitog bilja. Kulturno povijesna baština grada Vrgorca seže duboko u prošlost. O predpovijesnom životu ovog kraja i njegovim prastanovnicima Ilirima svjedoče mnogobrojne gradine, gomile i razni pronađeni predmeti, alati, oružja, novac i nakit, kao tragovi najstarijih naselja.
U čast lozi i kozi
Vrgorački kraj poznat je po uzgoju vinove loze i autentičnim sortama, nadaleko poznatim vrgoračkim jagodama kao i po uzgoju stoke sitnog zuba. Skoro svako domaćinstvo bavilo se kozarstvom i vinogradarstvom pa se bikla ovdje spravljala upravo s kozjim mlijekom. Odnos mošta, zatim mladog vina i mlijeka u mješavini je osoban, ali prema običajima, u vino se ulijevalo mlijeko istodobno miješajući da piće ostane homogeno i ugodno. Važno je postići pravilan odnos sastojaka, što se prepoznaje po boji bikle. Moglo bi se reći da je odnos otprilike oko sedam dijela mladog crnog vina i tri dijela kozjeg mlijeka.
Bikla je zauzimala važno mjesto u ishrani južno-dalmatinskih otoka i Dalmatinskoj zagori naročito u teškim životnim uvjetima kad je njeno krepko svojstvo bilo važno za preživljavanje. Pila se sukladno dnevnom ritmu i radovima, dok je u večernjim satima uz ognjište i bukaru u opuštajućim trenucima poprimala značaj ugode i raspoloženja i kao takva ostala u tradiciji vrgorskog kraja do današnjih dana. Uz biklu vezale su se mnogobrojne zgodne priče koje su održavale i tradiciju i legende. Prema legendi Bikla se prenijela u Zagoru s otoka Hvara i Brača koji su bili Grčke kolonije, a prema kulinarskim istraživanjima književnika i gastronoma Veljke Barbijerija, biklu su pili stari Grci koji su prije početka rata, nazivali biklein što u prijevodu znači mješavina.
U vrgoračkom kraju poslije drugog svjetskog rata biklilo se, bikla se ispijala iz lonaca, a miješala se velikom drvenom žlicom. Tradicija biklenja zadržala se u svakodnevici većeg broja ovdašnjih stanovnika kao i mnogi običaji koji su se zadržali u Dalmatinskoj zagori koja je tijekom svih napredaka u zemlji i svijetu uspjela očuvati tradicionalne vrijednosti. Bikla je krepko piće i oduvijek su joj se pridavala afrodizijačka svojstva.
Danas kad globalizacija ugrožava identitete regija i naroda, kao bipolarna suprotnost jača se održavanje tradicije i njene neosporne vrijednosti.
Foto: Wikipedia
D.Šabić