Popunivši slobodno mjesto u autu otišao sam na vikend u prirodu, sa svojom sestrom, ocem i njegovim prijatejima, a i malo vidjeti Italiju… Polazak iz Zagreba u kasnim večernjim satima i vožnja skoro do jutra nije baš oduševila, ali šta je tu je. Oko 3 sata ujutro stigli smo u neko selo od svega 10-ak kuća, nedaleko od mjesta Arco (80-ak km od Verone). Bio je mrak pa smo uz svjetlost mjesečine i malih baterijskih svjetiljki postavili šatore kako bi odspavali koji sat. Postavili smo ih usred ničega, odnosno usred nekog travnatog puteljka koji vodi od ceste prema nekoj manjoj rijeci i vinogradima.
Ustali smo već prije 6 sati, još uvijek je bio mrak. Vratili smo se do ceste (1 min pješice) gdje se nalazi kafić sa velikim parkiralištem i parkom u kojem je dosta ljudi već na nogama. Obližnji “taxi-kombi” po cijeni od 15 eura vozi vas na vrh brda, no ne i do željene lokacije (dalje se autom ne može). Nakon toga slijedi 30-40 minuta hodanja po “kozjim stazama” da bi došli do takozvanog “exit-point-a”. Naravno, ja sam ostao i naručio kavu dok čekam da ekipa stigne na odredište. Jedan sat vožnje za 15 eura, 30-40 min pješice, a nazad si za dvije minute 🙂
Cilj svega je doći na “exit-point” i baciti se sa vrha planine!
Bit ću iskren, volio bi se i ja baciti, samo to i ne ide baš na brzinu, potrebno je malo veće iskustvo u padobranstvu da bi vas instruktor pustio na takav skok. Tu uvijek postoji opcija “na vlastitu odgovornost”, ali isto tako i jako velike šanse da vam to bude prvi i zadnji skok.
Vrijeme je prošlo relativno brzo te sam ih dočekao snimajući i slikajući sa mobitelom. Skočilo ih je 15-ak, bio je tu dio moje ekipe, ali i nekoliko Rusa, Šveđana i ne znam ni ja koga još. Na svakom od njih vidi se obećavajući izraz lica koji govori o njihovom zadovoljstvu, skupljajući padobran i vraćajući se do kafića odnosno parkića međusobno si čestitaju na dobro odrađenom skoku… Na drugi skok pridružio sam se pogledu sa vrha planine te smo išli drugim putem gdje se autom dođe do kud se može, a dalje pješice, vjerojatno sam i prvi put zaboravio napomenuti da to pješice podrazumjeva uspinjanje dulje od jednog sata, a ne laganu šetnjicu. Naravno, pošto ja nisam skočio, morao sam se pješice i vratiti do auta (između ostalog netko i mora vratiti auto), no ajde, malo kondicijskog treninga kroz prirodu uvijek dobro dođe, a imao sam i društvo moje sestre. Pogled je prekrasan, neopisiv. Kasnije smo malo prošetali spomenutim mjestom Arco.
Drugi dan u jutarnjim satima dečki su ponovili istu priču od jučer, a u popodnevnim satima uputili smo se u selo Campione, na drugi “exit-point” jer je na ovom vjetar bio pre jak za skokove. Cijeli put sastoji se od vožnje na svega 5 metara od jezera koje je dugačko 60-70 km (doslovno kao malo more) koje se nalazi u kanjonu između visokih planina, cesta je relativno uska, puna zavoja i tunela. Tuneli su me podsjetili na onaj iz formule 1 u Monte Carlu jer većina ima “prozore” odnosno stupove sa obalne strane. Krajolik i klima su točno kao da ste negdje na moru, iako se nalazite 150-ak km od mora. Između tih silnih tunela i zavoja svako malo naiđe se na “selo” od svega par kuća, no zamjetio sam da tamo rastu palme! U jednom poduljem tunelu odjednom se pojavljuje križanje, kao neka petlja na autoputu gdje se odvojite kako bi izašli u selo Campione.
U selo se dolazi i odlazi tunelom ili vodom. Brdo iznad sela odrezan je kamen te se proteže poprilično u visinu. Nakon toga krenuli smo autom dalje, pronaći put koji vodi gore. Vrlo zanimljiva cesta, vrlo uska, a dvosmjerna, prepuna oštrih zavoja dovela nas je na vrh te odrezane planine. No na vrhu nije samo vrh planine kako to obično biva nego se gore nalazi ne tako malo mjesto (rekao bih da ima preko nekoliko stotina stanovnika). Nismo od prve pronašli cestu koja vodi na željeno mjesto (exit-point za skakanje) te smo dobrih pola sata lutali po raznim cestama, putovima i zabačenim uličicama, no na kraju smo ipak pronašli pravi put. Na žalost i ovdje je vjetar bio pre jak za skok pa smo samo sjeli i uživali u pogledu i fotkanju istog.
Treće jutro dečki su skočili, ponovo u ranim jutarnjim satima, a već poprilično rano pojavio se čuveni vjetar koji na tom mjestu gotovo uvijek puše između 11 i 17 sati (ovaj put počeo je ranije), koji i je razlog zašto se na skokove ide prije nego svane zora. Naravno, dočekati zoru na vrhu te planine, isto nije za baciti. Već prije podneva spremili smo se i krenuli put Zagreba.
Tekst i foto: Slaven G.