Maraton oko zemaljske kugle – pripreme [1. dio]
Nakon učinjenih putovanja u zaključio sam da je došlo vrijeme za korak dalje – odnosno, za – put oko svijeta!
Bio sam uvjeren da to mogu napraviti. Raniji odlazak motorom od Splita do Nepala nije bio nimalo jednostavan, posebno zbog prolaska kroz krizna područja poput Pakistana. No, kako sam sve to uspio svladati, imao sam naprosto osjećaj da mogu, trebam i moram ići dalje. Znao sam također kako put oko svijeta nije šala, pa su pripreme počele šest mjeseci prije početka putovanja.
Savjeti zlatna vrijedni
U to vrijeme nitko nije napravio takav put i bilo je teško prikupiti informacije i savjete, a jedini koji su mi mogli pomoći bila su dva momka iz Beograda koji su na svojim motorima odvozili od Beograda do Japana. Bili su to Dane Medić i Vladan Komatović.
Otišao sam do Beograda kod Dane koji je stvarno bio simpatičan, susretljiv i nesebično mi je davao savjete i odgovore na moja pitanja. To mi je bilo jako bitno za samu pripremu puta.
Uspješna suradnja
Nakon povratka iz Beograda dobio sam poziv iz tvornice Akrapović. Naime, gospodin Miljenko Goić iz Zagreba zastupnik za Akrapović kontaktirao je tvornicu i dao im informaciju kako i u Splitu ima čovjek koji je s njihovim racing auspuhom prešao 100.000 km.
Oni su od mene tražili da im dam svoj auspuh kako bi oni ispitali izdržljivost materijala na toj kilometraži po svakakvim uvjetima, a meni su u znak zahvale napravili nove auspuhe s laserskim gravurama na njima na kojima je pisalo ADVENTURE – RAKELA.
Od tog dana, zahvaljujući Miljenku, krenula je suradnja s tvornicom Akrapović i ja sam svake godine od njih angažiran na štandu u Garmischu gdje je najveći skup BMW motorkotača u svijetu.
Odluke „beru” prilike
Razmišljao sam o tome koga povesti u pratnji jer i od te odluke puno toga ovisi. Izabrao sam Ivana Bubala kao osobu koja ima kvalitete i sposobnosti da odradi taj put zajedno sa mnom. Doduše, to mu je bilo prvo putovanje motorom, pa su mnogi, onako usput, dok smo za šankom pili piće, sumnjali u moj izbor. Moram priznati kako neiskustvo na dva kotača ni u kom slučaju nije prednost u ovakvim situacijama. No, unatoč svemu, nisam mijenjao odluku, i dalje sam bio uvjeren da će Bubalo biti na visini zadatka. U njegovim očima sam vidio njegovu želju i procijenio da je to mladić čelične discipline, volje i velike lojalnosti, što se kasnije i potvrdilo.
On je do tada godinu i pol dana, uglavnom po Hrvatskoj, vozio Suzukija V-Strom 650 kojeg je nakon godine dana prodao, pa kupio V-Stroma 1000 s kojim sam ga ja upoznao. Nakon zajedničke vožnje do Sarajeva kada je vidio da on mora tri puta stajati na benzinsku stanicu, a ja jednom, donio je logičku odluku da proda V-Stroma i kupi pravu stvar za duga putovanja – BMW R 1200 GS Adventure. Ovaj je projekt, međutim, zahtijevao i rješavanje drugih problema, a ne samo nabavku motora. U prvom redu tu mislim na financije. Naime, stavili smo na papir očekivane troškove i došli do zaključka kako će nam po glavi trebati otprilike 150.000 kuna.
Najskuplje stavke bile su cargo karte za zrakoplov i to od Tokija do Los Angelesa, te iz New Yorka za Lisabon. Te dvije stavke nismo mogli izbjeći zato što nije bilo alternative – rutu oko svijeta smo planirali napraviti u 60 dana, što je značilo da smo ograničeni vremenom. Da nije bilo tako, išli bismo brodom što je sigurno puno jeftinije, ali i – sporije.
Obilazili smo brojne tvrtke s propagandnim materijalom o predstojećem putovanju. Sve su nam to vrhunski obradili i pripremili Krešimir Komar iz MK Fjaka te Marino Matić, nekadašnji voditelj programa na Radio Dalmaciji. Dio potrage za sponzorima uključio je moje sudjelovanje na štandu na zagrebačkom Sajmu automobila početkom. Preciznije rečeno, ja sam bio dokaz koliko je kvalitetan R 1200 GS-a. Do tada sam njime u godinu i pol dana prešao 91.000 km i radio je bez greške. Ne treba napominjati koliko je udoban jer to svi motoristi dobro znaju. Ali, treba istaknuti da me ni u Iranu, ni u Pakistanu, ni u Sahari nije iznevjerio. Vjerujte mi, ide taj „beemvejac” kao vlak na šinama…
Počeli smo se snalaziti oko stvari potrebnih za putovanje, a cilj je bilo angažirati što više prijatelja da nam pomognu kako bismo potrošili što manje novca. Među prvima se javio moj prijatelj Ivo Bujević koji se pobrinuo da mi na korištenje da profesionalnu kameru kako bi mogli snimiti kvalitetan materijal od kojega ću kasnije napraviti dokumentarni film. Nakon Bujevica se javio i Vinko Šago koji je nakon mog prvog predavanja o putu u Nepal koje sam održao u Dugopolju ispred 360 ljudi bio jako ugodno iznenađen. To je bilo 2007. i prvo predavanje o putovanju motorom ikada napravljeno na ovim prostorima. Nakon njega, Šago je rekao za sljedeće putovanje od njega imam sponzorski svu opremu koja mi je potrebna. Tako je i bilo, ali ne samo za mene, tražio sam opremu i za svog partnera, tako da smo obojica dobili opreme u vrijednosti cca 20.000 kn ( jakne, hlače, kacige, čizme, rukavice, kišna odijela).
Pripreme za put
Dio projekta nazvanog Motorom oko svijeta su i vize za razne države. U našem slučaju, trebale su nam vize za: Ukrajinu, Rusiju, Mongoliju i SAD, te Carnet za Japan. Rusku i ukrajinsku vizu smo riješili preko tvrtke San Sat u Zagrebu, dok smo za američku morali osobno otići u veleposlanstvo SAD-a u hrvatskoj metropoli.
Posao oko viza nam je radila moja dugogodišnja poslovna suradnica Anita Dormis.
Prve smo dvije lako dobili i sve uredno platili, ali je teže bilo s Amerikancima. Tražili su puno podataka, popunjavanja formulara u kojima su pitanja kao: koju si srednju školu pohađao i broj telefona ustanove, jeste li bili aktivni u nekim terorističkim skupinama, imate li namjeru sudjelovati u terorističkim aktivnostima na tlu SAD-a, kakvo vam je imovinsko stanje na banci… Onda su tu još bile i brojne potvrde zaposlenju, financijama, bračnom stanju…
Nakon prikupljanja tih podataka, dobili smo termin za razgovor s ljudima iz veleposlanstva. A to izgleda dosta čudno – dođeš na razgovor i očekuješ da će netko s tobom sjesti i pričati. Umjesto toga, valja doći ispred prozirnog, ali neprobojnog stakla iza kojeg se nalazi sugovornik. On priča uz pomoć mikrofona sa svakim kandidatom desetak minuta i čuje njegove odgovore. Uzimaju i otiske prstiju i tu odmah kažu jesi li dobio vizu ili ne. Srećom, dali su mi Ameri vizu na pet godina, kao i Bubalu.
Malo je više truda trebalo uložiti za mongolsku vizu jer smo je mogli jedino izvaditi samo u Beču. Opcija je bila do Beča ići automobilom, ali sam se radije odlučio za put motorom, tek tako da ostanem u formi. Bila je to jedna vrsta treninga, par mjeseci uoči polaska oko zemaljske kugle. Od Splita do Beča je oko 700 km, pa sam tu dionicu, zajedno s Tončijem Orduljem na Kawasakiju ZZR 1400, prevalio za 7 sati.
U mongolskom veleposlanstvu me je dočekao neki dužnosnik strogog izgleda i odmah sam znao da će biti problema. I stvarno, čim je čuo da ćemo Bubalo i ja motorima ući u Mongoliju, vratio mi je putovnice i kazao da nam ne može dati vizu. Vjerujem da je to bilo zbog političkih nemira u toj državi, ali smo svejedno to nekako morali riješiti. Obećao sam da ćemo ići motorima do Ulan Ude u Rusiji, tamo ostaviti motore i onda kao turisti vlakom otići do glavnog grada Mongolije Ulan Batora. To ga je omekšalo, pa je ipak odobrio vizu, uz napomenu da to tako moramo i napraviti. U međuvremenu smo se, čekajući da viza bude gotova, Ordulj i ja zaletjeli do tamošnje prodavaonice Louisa i kupili dosta opreme nužne za put.
Kasnije smo uzeli vize i vratili se u Split. Informacije radi, sve četiri vize po glavi su nas koštale oko 300 eura, dakle 600 eura za oboje. Za Japan ne treba viza, ali treba Carnet. Stoga nam je idući korak bio otići do HAK-a u Zagrebu i platiti oko 300 kuna za izdavanje Carneta i još položiti 10.000 kuna kao jamstvo da tamo nećemo prodati motocikle. Na povratku se tih 10.000 kuna logično vraća, uz predočenje ispunjenog Carneta.
Daljnji korak je priprema motora, što znači najprije opremanje s Touratech opremom, dakle ugradnja pojačanja i zaštite vitalnih djelova motocikala. Bili smo i kod splitskog bravara Buce u Krstarici. On nam je postavio dodatne crash-barove na BMW-ove.
Pripreme za vožnju – uključuju i samu vožnju
Znajući da uoči ture oko svijeta treba dosta treninga, nastojao sam voziti duže dionice s motorom. Prava se prigoda ukazala kad smo u jednom splitskom kafiću pili piće i odjednom mi se obratio moj prijatelj Dropuljić i rekao: „Znaš, Rakela, ja sam tvojih godina kad sam radio u Milanu u komadu vozio Milano – Split cca 900 km.”
Nije mi ostajalo drugo nego šljem na glavu i pravac u Milano. Za 9 sati i 35 min sam stigao u Milano, slikao se ispred željezničkog kolodvora, pojeo Mcchicken (sačuvao račun) i – odmah natrag u Split. Sve skupa dakle 1800 km za 19 sati, što je bio pokazatelj dobre forme prije maratona oko zemaljske kugle.
Po povratku sam se pohvalio mom prijatelju Dropuljiću koji mi je od srca stisnuo ruku i čestitao.
Servis motora i test – u vožnji, naravno…
Mom je GS-u također trebao servis. U travnju 2008. je na 100.000 km napravljen veliki servis i test za magazin Moto puls. Mjerena je kompresija, pregledan zamor materijala i sve je bilo u najboljem redu. U garantnom roku od dvije godine napravio sam 98.000 km, što je te godine bilo pravo čudo.
Sutradan ujutro predignuo sam motor sa servisa. Popio sam Nescafe na Trgu Bana Jelačića i poslao poruke prijateljima iz BMW kluba Zagreb i MK Goodfellas da napravimo par kilometara zajedno kako bi vidio štima li sve na BMW-u. Nažalost, svi su bili zaposleni, pa sam oko podne sam krenuo u provjeru. Ušao sam u Sloveniju, prešao je na rezervi i ušao u Italiju. Tu sam se na autocesti malo jurcao s nekim talijanskim motoristima na BMW motorima i to je trajalo do Milana. Uživao sam u vožnji i odlučio nastaviti dalje. Lagano sam se približavao Monte Carlu i pao mi je na pamet dobar restoran gdje sam jeo prolazeći na putu za Afriku 2006. godine.
Zato sam odlučio otići do Nice i tamo u restoranu Amore guštao u porciji krvavog bifteka u papru. Dok sam jeo, razmišljao sam sam sa sobom kako je predivan osjećaj slobode – u 11 sati ujutro sam pio kavu u Zagrebu, a evo jedem večeru u 23 sata u Nici. Što mogu, pali me taj osjećaj i osjećam se baš kao ptica koja brzo leti… Ipak, moja moćna bavarska ptica sa 100 konja je položila test i uvjerio sam se kako je spreman za sljedeći veliki podvig put oko svijeta”.
Punog trbuha spavao sam kao klada u hotelu u Nici, blizu željezničkog kolodvora. Ujutro me probudila kiša i morao sam navući kišno odijelo. Put do Splita dug 1300 km bio je novi test uoči podviga. Trajao je 14 sati i to u cugu, unatoč lošem vremenu. Jesam bio mokar i umoran po dolasku kući, ali sam imao dobar osjećaj, pomalo i nerealan. Činilo mi se naprosto da vozeći GS-a 1200 čovjek gubi pojam o vremenu, prostoru, kilometrima i vremenskim uvjetima. Toliko je taj stroj dobar za vožnju da neka mjerila u glavi vozača padaju u drugi plan…
Ne znam hoćete li mi vjerovati, ali je istina – GSA je najbolji izbor za put oko svijeta.
Svečani ispraćaj
I tako je nakon svih nevolja i dugotrajnih priprema, osvanuo taj dan. Cijelog dana sam dovršavao poslove, te s nestrpljenjem čekao večer i veliki ispraćaj na Rivi kojeg su, uz prisutnost oko 1000 ljudi, organizirali članovi mog tadašnjeg moto kluba Fjaka. Ispred crkve sv. Frane postavljena je pozornica, a program je trajao par sati. Bubalo i ja smo sve to s radošću pratili, ali smo dobro znali da nam neće biti lako postati prvi Hrvati u povijesti koji su na dva kotača prošli zemaljsku kuglu. Čekalo nas je 30.000 km kroz 13 država u 60 dana i to sve bez pomoći logistike i pratnje. Uzdali smo se međutim u naše mogućnosti i potajno se nadali trijumfalnom povratku na ovo isto mjesto u Splitu nakon moto-maratona.
Mislim da je ispraćaj, kojim je dirigirao Marino Matić, bio na najvišem nivou. Vrlo decentan, a opet pun emocija. Na pozornici je u 18 sati najprije pjevala klapa Ježinac, kasnije je održana modna revija proizvoda IXS, bilo je jela i pića, kao i rock glazbe. Nas dvojica smo na fešti bili oko sat i pol, pozdravljali smo se sa svima i fotografirali se za uspomenu na ovaj dan. Gledao sam oko sebe i vidio brojne Splićane i turiste koji su mobitelima, fotoaparatima i kamerama snimali feštu. Naravno, većini turista nije bilo jasno što se zbiva, ali su uredno fotografirali i zapitkivali domaće – koji su ovo ljudi, gdje idu?
Prije polaska nas je blagoslovio don Stjepan Lončar. U tom dirljivom trenutku je nastala tišina i svi su okupljeni molili Očenaš za naš sretan povratak. Na samom odlasku Bubalo i ja smo se oprostili od supruga. Točno u 20.30 stavili smo kacige, sjeli u sedla svojih BMW motora i krenuli u dugu avanturu. Prema ranijem dogovoru, s nama su, ali samo do Moskve, krenuli odvjetnik Zvonko Noglica na BMW-u R 1200 GS Adventure, te moj prijatelj Tonči Ordulj na Kawasakiju ZZR 1400. Tako smo u krug oko zemaljske kugle krenuli s Rive uz pljesak i pozdrave, obasjani crvenom svjetlošću mnogobrojnih bengalskih vatri. Taj veličanstveni trenutak teško da ću ikad moći zaboraviti…
Mislio sam da smo krenuli i to je to, kad sam pogledao u retrovizor iza nas je bilo stotinu motora i automobila koji su nas pratili sve do Dugopolja. U Dugopolju smo ponovno sišli s motora i napokon se oprostili.
Sljedeće stajanje je bilo pokraj Šibenika gdje su nas pozdravili moji prijatelji iz MK Okit Vodice tako da smo tek u 2.45 sati stigli do Siska. Cesta od Gline do Siska je bila jako loša, a putovanje je otežavala velika magla, ljetu unatoč. Tijekom vožnje sam slučajno ubio ogromnog šišmiša koji je sve do cilja ostao na hladnjaku ulja. Prošli smo dakle na prvoj dionici 380 km, i onda kod braće Borčilo u prvoj sigurnoj bajkerskoj kući pojeli ljuti fažol. Malo je reći da je bio ljut, oznojio sam se iza vrata koliko je bio žestok. Braća Borčilo su najzaslužnija što sam kupio ovaj motor, moje je srce težilo nekakvim drugim motorima, ali njihovi savjeti, pogotovo starijeg brata Dubravka Borčila Buce, nažalost preminulog, razlog su što sam kupio GSA i na tome sam im neizmjerno zahvalan.
Preko granice
Drugog dana maratona smo bez problema prevalili 800 km i po Mađarskoj iza ponoći tražili prenoćište. S obzirom na to da je bio neki praznik, svi su hoteli, prenoćišta i moteli bili zauzeti. Ipak, uspjeli smo pronaći hotelski smještaj na 40 km od Ukrajine i onda se čudili kako recepcioner nije uspijevao preračunati mađarsku valutu u eure. Ceste su bile OK, kao i atmosfera u ekipi. Dobro smo se slagali i planirali sutradan doći u Kijev. No, tijekom doručka sam se htio dogovoriti o svim detaljima što uključuje termine ustajanja, obroka i odmora, kao i dvije bitne stvari – do kada se vozi i kada se traži smještaj.
Iza doručka krenuli smo dalje i suočili se s prvim nevoljama. Poplave su, naime, par dana ranije srušile neke mostove, pa smo morali ići lošim lokalnim cestama. Sve nas je to usporilo jer Ordulj nije mogao voziti tako brzo kao mi na GS-ovima nego je, razumljivo, čuvao svog Kawasakija.
Unatoč početnim neprilikama u Ukrajini, bili smo ugodno iznenađeni kvalitetom njihovih cesta. Pravi je užitak bilo voziti se po Karpatima po blagim i dugim zavojima. Gorivo je, preračunato u našu valutu, stajalo 7 kuna, što je jeftinije nego u Mađarskoj. Probleme smo opet imali na 75 km dugoj dionici s lošim asfaltom, pa smo bili prisiljeni usporiti. U manje nevolje spada i epizoda s prometnim policajcem koji me zaustavio zbog brze vožnje. Naravno, pregovore sam riješio plaćanjem 10 eura jer bi u suprotnom slučaju ostao bez vozačke dozvole. Ovako smo sve brzo riješili po principu – platiš i voziš dalje.
Kijev
Nakon 14 sati vožnje i 970 prevaljenih kilometara navečer smo stigli u Kijev. U Kijevu nas je dočekala moja prijateljica Monika Sablić. Jako smo bili iscrpljeni, ali smo se barem mogli dobro odmoriti u stanu koji je za nas iznajmio tadašnji nogometaš Dinama Kijev, Monikin suprug Goran Sablić.
Sutradan je u Kijevu bila mala Hrvatska fešta – Sablić i fizioterapeut Boris Perek su nam priredili doček i zajedničko druženje, kao i razgledavanje Dinamovog stadiona. Guštali smo s njima cijelo jutro, pričali, razgledali malo grad i popili kavu, te se onda poslijepodne uputili prema Moskvi.
Prema Rusiji
Na granici s Rusijom su nas Ukrajinci ispeglali za osiguranje motora. Zaustavili su nas u narančastim reflektirajućom prslucima s akreditacijama oko vrata i Bubalu i meni su htjeli naplatiti osiguranje motora 160 eura za mjesec dana vožnje po Rusiji. To mi je odmah bilo sumnjivo da Ukrajinci na izlasku iz svoje države naplaćuju osiguranje za vožnju u Rusiji. Počeo sam s cjenkanjem, snizili cijenu na podnošljivih 100 eura po glavi. Kad sam vidio da se može cjenkati, tada sam shvatio da je to stvarno nekakva muljaža, pa sam spustio cijenu na 50 € po motoru, dok su Ordulj i Nogolica platili 100 eura po motoru za 5 dana.
Nakon plaćenog osiguranja dolazimo na rusku granicu, predajemo putovnice, prometne dozvole i novo plaćeno osiguranje. Ruski carinik hladna lica i mrka pogleda uzme u ruku novo plaćeno osiguranje i kaže: „Što je to, to mi ne treba, ovo nije Ukrajina, ovo je Rusija, trebate platiti rusko osiguranje za motore”. Pogledam iza sebe 50 m, na ukrajinskoj granici više nema onih u reflektirajućim prslucima, vjerovatno uz smijeh dijele plijen. Plaćamo rusko osiguranje motora i krećemo prema Moskvi.
Rusija
Kasno uvečer našli smo se u gradu Brijansk, oko 380 km udaljenom od Moskve. Znali smo da u njemu živi 410.000 ljudi, a nalazi se na obali rijeke Desne. Međutim, nismo znali da je naći prenoćište skoro pa nemoguća misija. Vozili smo se unaokolo do 3.30 ujutro i tek nas je tada neki taksist doveo ispred gostionice uz cestu. Od rasvjete se uglavnom koriste crveni fenjeri, a najčešći gosti su kamiondžije sumnjivog morala. Očito se radi o nekakvom kupleraju. Ali u tako kasne sate nema biranja, pa smo nas četvorica spavali u nekom sobičku od 15 kvadrata. Kreveti nisu bili napravljeni i još su bili topli, ali umor ne pita, jako brzo smo svi zaspali. A što se vremena tiče – hladno je čak i usred ljeta – samo 12 stupnjeva!
Idući dan smo krenuli u pravcu Moskve po kiši, ali ipak nismo oblačili kišna odijela. Tih 380 km smo prošli relativno brzo i potražili benzinsku stanicu gdje nas je trebao čekati Rus Aleksandar Saša Bogatkin, prijatelj Beograđanina Dane Medića.
Stali smo točno na benzinskoj stanici kako nam je Dane rekao, prišla mi je jedna osoba s kacigom na glavi i stala ispred mene. Nisam znao o čemu se radi, ali kad je ta osoba skinula kacigu, vidio sam da je to bio moj prijatelj Dane koji je avionom iz Beograda došao do Moskve da nas isprati. Stvarno velika gesta moga prijatelja motorista iz Beograda. Nakon što smo se ispričali i popili kavu, krenuli smo svi zajedno prema Sašinom stanu.
Kako smo se snalazili kroz Moskvu i Sibir, pročitajte idućeg puta…
Željan Rakela