Selo Vid izniklo je na ostacima drevne Narone, na brežuljku kojeg sunce kupa od zore do zalaska. Pitomi krajolik upotpunjuje zelena dolina kojom vijuga kristalno čista rječica Norin čija voda napaja dobar dio neretvanske doline te Pelješac, Mljet i Korčulu. Ti Rimljani zaista su znali dobro odabrati. S vrha brežuljka pruža se jedan od najljepših pogleda na dolinu Neretve. Na jugoistoku, na sličnom brežuljku, ugnijezdila se Gabela u kojoj je svojedobno meksički hotelijer Salinas Price vidio Troju. Prema zapadu pogled pada na nedirnutu močvaru obraslu trskom i šašem nad koju se natkrilila Rujnica, a pod njom, kao pilići stoje Kula Norinska, Matijevići, Momići i Podrujnica. Na sjeverozapadu stražari stara utvrda Vratar. Vrata u dolinu. Okrenemo li se jugu, vidimo Metković, grad koji je sa brežuljka Predolac sišao u dolinu i raširio svoje krake na sve četiri strane svijeta. Geometrijski pravilna cesta spaja ga sa Vidom. A lijevo i desno od te ceste izmjenjuju se šaš i parcele koje je čovjek otrgnuo močvari. Napreduje i gradnja, pa Vid prerasta razinu prigradskog naselja Metkovića. No, unatoč administrativnom ustroju, Vid bi trebao ostati svoj, mjesto u kojem se isprepliću 21. stoljeće i prizori gdje je vrijeme stalo. Vid nije samo selo na ruševinama Narone. Vid je nešto što treba sačuvati. Hrvati su odavno tu začeli život. Stare kuće, konobe, volte, sve to polako iščezava, povlači se pred jednostavnom potrebom čovjeka da sebi osigura kvalitetniji životni prostor. Treba naći snage, odoljeti modernizaciji i sačuvati biser pučke arhitekture. Ožbukani i obojeni beton ne mora nužno biti bolji i ljepši od starog, ponešto nakrivljenog zida. Kuća pokrivena slamom danas ne mora biti sramota, nego dokaz visoko razvijene svijesti o svom povijesnom naslijeđu.
Metković je davno prestao biti malo mjesto. Današnji Metkovci razmišljaju o povijesti i tradiciji svoga grada, pa i Vid tako razmišlja. Spona sa prošlošću nije prekinuta. Ona se uvijek treba čuvati i oplemenjivati pričom, događajima, priredbama, manifestacijom i povijesnim oživljavanjem.
Značajka vidonjske pučke arhitekture rezultat je činjenice da materijal određuje način gradnje. Kao i drugdje u Dalmaciji, kuće su kamene, ali ovdje nije trebalo kamen mukotrpno klesati. Rudnik obrađenog i često ukrašenog kamena nalazio se pod njihovim nogama. Kopajući temelje za kuću, kopajući svoj vrt ili polje, Vidonjci su pronalazili ostatke naronskih građevina. Samo je trebalo zaključiti gdje bi što bilo najbolje umetnuti u novu građevinu.
D. Šabić