U vremenu smo Velikog tjedna koje obuhvaća razdoblje od Cvjetnice pa do Uskrsa. Cvjetnica se još naziva Nedjelja Muke Gospodnje. Ovaj se tjedan, najčešće ujutro na Veliki četvrtak, održava misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene. Uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru, a na Veliki petak nema sv. mise. Obilježava se sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu. Velika subota je dan tišine, do vazmenog bdijenja koje je u subotu navečer i obiluje obredima. Na Uskrs se slavi Isusovo uskrsnuće i pobjeda nad grijehom i smrti.
Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice. Stari su hrvatski pisci Uskrs nazivali Vazam, što je izvedenica od grčke riječi „azima” – koja doslovno znači ‘beskvasni kruh’, a skraćeno se upotrebljava za židovsku Pashu kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i svojim uskrsnućem.
Često se može čuti u ovom vremenu liturgijske godine izraz „vigilija”. Sv. Augustin je tako nazvao uskrsno bdijenje, a doslovno znači ‘majka svih bdijenja’.
Naime, Kristova Pasha – njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po muci, smrti i Uskrsnuću – predmet je slavljenja nedjelje kao „malog Uskrsa”, ali i svih ostalih euharistijskih slavlja tijekom liturgijske godine koja se postupno razvila upravo od Uskrsa.
Dani u Velikom tjednu su vrijeme posebne ozbiljnosti za kršćanina. To je vrijeme sabranosti i promišljanja o vjeri, njenom smislu, vlastitom smislu i vlastitim promišljanjima i nadanjima u uskrsnuće, ultimativnu afirmaciju vjere.
Više u kategoriji: Život, Kulturna baština
D. Šabić, mag. nov.