Glumac Vedran Mlikota rođen je u Zagvozdu, gdje je živio do svoje 17. godine. U svom mjestu je završio osnovnu i dva razreda srednje škole. Često kaže kako je u djetinjstvu čuvao ovce, brinuo se o stoci, pomagao ocu na gradilištu na što je ponosan. No jedan njegov odlazak u Split preokrenuo je ideju za glumom. Upravo u tom gradu je završio druga dva razreda srednje škole, a i u Splitu je prvi put otišao u kazalište: nastavnica scenske umjetnosti dovela ih je na probu u Operi. Mlikotu je oduševila atmosfera, pa se rodila ideja da postane glumac. Poslije toga je svaku večer išao u kazalište bez obzira na repertoar.
Tako započinju njegovi prvi glumački trenutci, a kako nam ističe, odlazak u Zagreb bio je mnogo stresniji nego u Split. Na Akademiju dramskih umjetnosti primili su ga iz prve. Odmah se sprijateljio s kolegama iz klase i od toga temeljitije započinje razmišljati kako će gluma biti njegova profesija, život, radost, osmijeh, sreća, ponekad i tuga i druga raspoloženja. Nazvali smo Vedrana, dobili ga u Zagrebu u kojem „glanca” posljednje pripreme za predstojeći vikend kada njegov Zagvozd ponovno postaje središte hrvatskih glumaca.
Vedrane, poznajemo te kao jako radišnog, marljivog i društveno aktivnog. Koliko u takvim okolnostima osoba poput tebe kao glumac ima slobodnog vremena za sebe i drage prijatelje?
– Za sebe a pogotovo za dobre prijatelje, vremena se uvijek mora naći i nađe se. To je, uz obitelj i posao, i smisao života. Hvala Bogu, imam sjajne prijatelje – pojedince, isto tako imam par odličnih ekipa, dobrih prijatelja po Zagrebu, a i šire pa se jako dobro podružimo.
Jesi li zadovoljan s dosadašnjim glumačkim angažmanom i u ovakvom ekonomskom ozračju, može li glumac pristojno živjeti od svog umjetničkog rada?
– Mi glumci volimo reći da je naš posao najljepši na svijetu. I sreća je velika kad čovjek radi posao koji voli. U tom smislu sam zadovoljan. Radio sam i radim puno dobrih projekata s jako zanimljivim umjetnicima i svi ti projekti imali su dosta odjeka u javnosti. A s ove materijalne strane… da bi moglo biti bolje, moglo bi…, ali tako je kako je… Ako jako puno radiš, onda možeš i pristojno živjeti…. A možda je dobro da ne daju puno novca kulturi. Mogao bi nas novac iskvarit!
Ovog vikenda ponovno na jedan poseban način oživljavaš svoj Zagvozd s prijateljima, glumcima, športašima, kulturnim djelatnicima i svima koji žele doći u tvoj rodni kraj.
– Da. Ove godine su 19. Kazališni susreti: GLUMCI U ZAGVOZDU, koje naša zagvoška ekipa odrađuje. Proći će kroz Zagvozd oko 150 umjetnika i nadam se da će sve biti kao do sada… odlični programi, prepun Trg Glumaca i dobra druženja nakon predstava i koncerata!
Što ti osobno znači projekt „Glumci u Zagvozdu” i koliko ga vremenski pripremaš s prijateljima?
Puno mi znači, kao i cijeloj ekipi, a i Zagvozdu. Uložili smo puno truda, odricanja i volje u zadnjih 18 godina i ponosni smo na to. Nije mala stvar u jednom tako malenom mjestu kao što je Zagvozd 18 godina organizirati respektabilan festival s predstavama, koncertima, izložbama… pogotovo u zadnjim kriznim godinama, kada sponzora gotovo i nema, a institucije su zavrnule špine. A što se priprema tiče, imamo već uigranu ekipu koja odrađuje sve što je potrebno i to vrlo vrlo kvalitetno… Marko Poštar, Štrka, Franko, Ćunćo, Teo, Goce… i ostali… i naravno, moja obitelj, uz naše malobrojne sponzore, su potporni stupovi festivala… bez njih bi bilo nemoguće odradit „Susrete…”
Vedran Mlikota
