Operni umjetnik Tvrtko Stipić snimio je album arija „Živjeti” na posebno zanimljiv i simpatičan način.
ŽIVJETI obuhvaća slijedeće pjesme:
1. Na povratak tvoj čekam
2. Ti nećeš pustit me (Tu non mi lascerai)
3. Kaži zašto me ostavi (Poios se pire kaimoufyges)
4. Zar ne znaš
5. Hvala ti srce (Spasiboserdce) (gost Sandra Bagarić)
6. Noćaš (Dalmatske brehy)
7. Najljepša si ti
8. Jesenska ruža
9. Snivaj
10. Takav život pruža čar (Voglio vivere cosi)
11. Piši mi (Scrivi mi)
12. Živjeti (Vivere)
Stvar na papiru možda izgleda jednostavno – uzmeš tucet prašnjavih evergrina, malo ih osvježiš, okupiš ekipu starih glazbenih frendova da ih skupa s tobom izvedu i voilà, imamo album. No, u slučaju debi albuma diskografskog debitanta u 46. Tvrtka Stipića (r. 1970. u Zagrebu), opernog tenora zagrebačkog HNK-a, stvari su ipak nešto malo kompleksnije. „Živjeti” je ono što bi u angloameričkom glazbenom univerzumu nazvali labour of love, mjesto gdje zanat i virtuoznost susreću istinsku ljubav, da ne kažemo zaluđenost glazbom, koja je Stipiću i njegovim „partnerima u zločinu” očito puno više od pukog zvanja i zanimanja.
Tvrtko Stipić poslušajte ga
Jedan rasni, moćni, mediteranski tenor uronio je ovdje (doslovno) punim plućima u svijet vanvremenskih klasika (nastalih mahom prije Drugog svjetskog rata i to iz pera otprilike podjednako domaćih i stranih autora), oteo ih zaboravu prašnjavih ploča iz mračnog kuta djedova tavana i učinio ih svježim, novim, aktualnim, sasvim svojim… Delikatne note i zvuci koje prizivaju u sjećanje mirise nekih davnih, možda i boljih vremena kad je primjerice tango (kojeg ovdje, hvala Bogu, ima u izobilju) bio puno više način života i svjetonazor nego tek obični ples s ružom u zubima. Zdrava je to, dakle, nostalgija u ovom današnjem do besvijesti ubrzanom, digitalnom, gadget-iziranom svijetu selfie-a i društvenih mreža, nostalgija koja traži od svog konzumenta da zastane na čas, ukrade trenutak od svog užurbanog dana i prepusti se uživanju u zvucima iz nekog drugog, nama tako dalekog i nepoznatog svemira. Nisu naravno odmogli ni vješta produkcija i „barokno” bogati aranžmani Tonija Eterovića, koji osim spomenutog tanga uvode u priču i prizvuke bossa nove (u divnoj „Snivaj” pokojnog akademika dr. Nenada Grčevića) i gypsy swinga, kabarea i valcera, a grijeh bi bio ne spomenuti besprijekorne violine Josipa Novosela (Tango Appasionato) i Emila Gabrića (Paganini Band), gitaru Maria Igreca (Cubismo), glas Sandre Bagarić (duet „Hvala ti srce”, poznatiji kao „Ja ljubim”) kao i vrijedan doprinos brojnih drugih suradnika.
No, u epicentru zbivanja je Stipićev jedinstveni glas i njegova iskusna, uživljena, znalačka, šarmerska i šmekerska izvedba. Albumu koji počinje dramatičnim taktovima i teškim riječima „…prošli su dani sreće svi…”, a završava s hedonističkim „…radosti hoću ja …” naprosto je suđeno biti sjajan.
Pogledajmo kako pjeva Tvrtko Stipić.
