Nastavljamo do kraja…
Norveška – lijepa i skupa
Već nakon prvih 500 metara u Norveškoj smo se razgalili. Sve je mirisalo, ceste su bile fenomenalne, krajolik uređen, zelenilo gdje ti pogled seže. Amigo je čak sišao s motora i onako teatralno kleknuo na cestu i poljubio je. Rekao je „Pa ovde sve drukčije izgleda, sve miriše drukčije iako smo 500 m od Rusije, još mi samo smrdi ovo rusko gorivo u rezervoaru i jedva ga čekam potrošiti”.
Radovali su se kao mala djeca jer smo ušli u državu koja, zamislite, ima normalnu cestu! Nakon toliko mučenja s rupetinama u Rusiji, osjećali su se spašeni. Ujedno smo bili jako ponosni jer smo mi četiri Splićanina „pobijedili” rusku dionicu preko Murmanska na dva kotača što, vjerujte, nije nimalo lako, pa vozilo se i u toplo vrijeme.
Doslovce smo zapjevali smo od sreće, jurili po super asfaltu i divili se lijepim krajolicima u prolazu. Međutim, u Norveškoj nas je dočekao novi „neprijatelj” kojeg nismo bili toliko ni svjesni. Nije, naime, riječ ni o kakvim rupama na cesti, vremenskim uvjetima, policijskoj korupciji, nego se radi o izuzetnoj skupoći hrane i svega ostaloga. I tako, ako ćeš voziti lijepim, sigurnim cestama onda ćeš to i platiti. Zaključio sam da na kraju uvijek platiš – ili u popravcima i korumpiranim policajcima ili puno većoj cijeni goriva, hrane i cestarina.
Može obični hamburger? – Da, 350 kn, molim.
Čuli smo, doduše, za visoke cijene u toj zemlji, ali se ni u ludilu nismo nadali da će u malom fast-foodu uz cestu jedan hamburger i pomfrit s coca-colom koštati 50 eura. Hej, da ne povjeruješ! Jedan hamburger za 350 kuna! Kad smo platili tu skupu spizu i malo napunili želuce, našli smo uvečer prenoćište u malom mjestu Borsevu i pripremali se na odlučujuću dionicu do Nordkappa, najsjevernije kopnene točke Europe.
Spavali smo odlično i ujutro bili spremni za akciju. Sva četvorica smo bili sretni jer smo, eto, bili nadomak cilja. Vrijeme je odlično poslužilo – granulo je sunce, a na putu smo vidjeli dosta jezera, sušionica bakalara i sobove koji šetaju po cesti i uz nju. Bilo je na nekim mjestima i snijega, iako je bio početak srpnja. I onda smo trijumfalno stigli na odredište – Nordkapp u norveškoj provinciji Finnmark!
Konačno na cilju
Parkirali smo motore i prvo što smo napravili bilo je lijepljenje znaka našeg kluba MK Fjaka na tablu Nordkapp. Tako smo ostavili trajni trag i onda razgledali ovo mjesto uz more slikavajući se unaokolo skoro sat vremena. Naravno, ovdje dolaze mnogi turisti i brojni motoristi, od kojih smo neke i vidjeli. Susreli smo i jednog španjolskog bajkera na Ducatiju. On je došao na Nordkapp s curom i onda se čudio zašto smo išli preko Rusije kad je postojala i lakša ruta. Nakon onog Nijemca, bilo mi je drago to čuti i od Španjolca jer toje još jedna potvrda da splitski motoristi imaju snage i znanja ići trnjem do zvijezda – krajnjeg sjevera Europe.
U blizni Nordkappa kupio sam krzno od soba za 50 eura i njime pokrio BMW GS 1200 Adventure. Priznajem, krzno na motoru je malo čudno izgledalo, ali je barem bilo toplo. Odahnuli smo i počeli se polako pripremati za povratak. Još smo se u Splitu dogovorili da nema smisla ići natrag kroz Rusiju, nego smo povratak planirali lakšim putem preko Švedske, Finske, Njemačke.
Cjelodnevni dan
U tom dijelu Europe ljeti je dan – cijeli dan. Noći nema, pa je najčudnije od svega bilo vidjeti sunce u 1 sat ujutro. Imali smo muke zaspati dok je vani dan, ali smo taj problem riješili navlačenjem zavjesa u hotelu u Alti. Idućeg dana je Amigo je imao problem s izgorenom žaruljom kratkog svijetla na svom XX-u i dao je Leu 50€ da mu kupi žarulju na benzinskoj stanici. Nakon 15 minuta Leo se vraća donosi Amigu odgovarajuću žarulju, a Amigo ga pita gdje je ostatak novca na što mu je Leo odgovorio da žarulja košta 60€ tako da mu duguje još 10€ . Usporedbe radi, u Splitu ta ista žarulja za Hondu 1100 XX košta 60 kuna, a ovdje je 60 eura, pa se ti misli.
Sjećam se situacije gdje smo stali na benzinsku stanicu na kojoj nije bilo ama baš nikoga. Bili su samo aparati za točenje goriva i nigdje nikoga, nije bilo ni wc-a ni dućana ni kase gdje možeš platiti gorivo. Za nas je to bilo veliko iznenađenje – prvi put smo se susreli s benzinskim stanicom na samoposluživanje i plaćanje karticom. Na svu sreću Leo je jedini od nas imao karticu tako da smo se bez problema opskrbili gorivom i nastavili dalje.
Finska
Idućeg dana smo napustili Norvešku i ušli u Finsku, pa je došla na red i Leova Yamaha. Leu su gume na Yamahi bile u očajnom stanju, pa ih je morao obje mijenjati. Posjet vulkanizeru ga je koštao ravno 450 eura za obje gume, ali smo bili sretni da je i taj problem riješen. Međutim, vulkanizer je primijetio da se Leu na Yamahi totalno skrivila prednja felga, vjerojatno od udaranje u rupe kroz Rusiju. Sva sreća, nije je trebao mijenjati jer možemo samo zamisliti koliko bi ga još i to koštalo. Krajem dana ušli smo u Švedsku, iznajmili stvarno male drvene kućice u kampu za dvoje i sami te večeri spremili planirali što ćemo raditi u Stockholmu.
Vasa muzej
Na sreću, temperatura se u Stockholmu popela na 20 stupnjeva Celzija, pa je bilo više nego ugodno. Bili smo u slavnome Vasa muzeju gdje je izložen istoimeni kraljevski galijun iz 17. stoljeća Izvadili su ga Švedi s dna mora i izložili u muzeju kojeg je posjetilo 22 milijuna ljudi. Švedski galijun Vasa gradio se od 1625. godine u brodogradilištu u Stockholmu pod vodstvom Antoniusa Moniera i Nizozemca Henrika Hybertssona. Bio je dug 69 metara i težak 1200 tona. Imao je 3 jarbola, 1275 m² jedara i 64 topa. Građen je kao ratni brod i uz 133 člana posade je na njemu bilo i 300 vojnika.
Vasa je bila preteška i nestabilna, pa je već na prvoj plovidbi 10. kolovoza 1628. godine – potonula. Pod zapovjedništvom kapetana Söfringa Hanssona je isplovila prema Alvsnabbenu, ali je nakon samo 1000 metara kroz otvore za topove počelo ulaziti more. Zatim se nagnula na jednu stranu i potonula na dubinu od 23 metra. Od 433 čovjeka na njoj, 30 ih se utopilo. Švedi su je s dna izvadili 24. travnja 1961. i otada je stalno restauriraju. Nadodajmo da je u Stockholmu 15. lipnja 1990. otvoren Vasa muzej gdje se galijun sada nalazi.
S motorima splitskih tablica upadali smo svima u oko svima na cesti u Stockholmu. Slavka je čak zaustavila i intervjuirala novinarka Radio Stockholma. Naš se prijatelj pritom dobro snašao jer zna engleski. Kiša nas je dobro močila na putu od Stockholma do Götheborga, pa smo se suočili s nekim tehničkim problemima. Periću se primjerice od vlage gasio motor, a Slavku se palila kontrolna lampica od ulja. No, sve su to ipak bile bezazlene nevolje, pa smo ipak stigli u Götheborg i vrlo lako našli hotel.
U tom smo se gradu pošteno odmorili i onda se zaputili prema 600 km udaljenom Berlinu. Budući da je Slavku stalno curilo ulje iz vilica, stalno smo provjeravali da mu ulje ne bi došlo do diskova jer bi to bilo jako opasno. U Njemačkoj više nije kapalo jer je vjerojatno svo ulje iscurilo iz vilica tako da je Slavko vozio bez ulja u vilicama iz Njemačke do Splita.
Unatoč kalendarskom ljetu, kiša je lila kao iz kabla i za prelazak te dionice nam je trebalo čak 11 sati. Iscrpila nas je dosta ta vožnja po mokrim cestama, pa na kraju nismo ni ušli u Berlin, nego smo ostali spavati u jednom malom mjestu 60 km prije Berlina, čak mu se ni imena ne sjećam. Tek smo sutradan ušli u Berlin, obašli ostatke Berlinskoga zida i vidjeli neke druge znamenitosti. Na lijepim njemačkim cestama smo zatim prošli preko Dresdena sve do Praga. Zanimljiva nas je scena dočekala nakon prelaska njemačke granice – na češkoj strani su uz cestu bile poredane prostitutke i to njih najmanje stotinu. Čehinje koje se bave najstarijim zanatom na svijetu, naime, čekaju tu platežno sposobne mušterije iz Njemačke kako bi što bolje zaradile. Neke od njih su bile u toplesu, a sve su imale mini suknje i zvale na „dogovor”.
1911. i Hajduk
Nismo se na to osvrtali jer smo htjeli večer provesti u pivnici „U Fleku” u Pragu gdje su nekada davno splitski studenti osnovali Hajduk iz Splita. Tu smo se u ugodnoj atmosferi uz ljubazne domaćine po prvi puta opustili kako treba. Znali smo, uostalom, da je misija Nordkapp obavljena, a Dalmacija nije daleko, pa je pivo te večer teklo u potocima. Za uspomenu smo se slikali uz Hajdukovu spomen ploču, postavljenu 2001. na kojoj na hrvatskom, češkom i engleskom jeziku piše da je tu osnovan splitski nogometni klub.
Bizarna „arhitektura” od ljudskih kostiju
U mjestu Kutna Hora bili smo u neobičnom zdanju – kapeli ukrašenoj ljudskim kostima. Vjerovali ili ne, u njoj ima kostiju čak 40.000 mrtvaca! Svakako sam htio vidjeti tu bizarnu crkvu prepunu lubanja i bedrenih kostiju od kojih su izrađeni svijećnjaci i drugi razni ukrasi.
Priča o kapeli ide ovako – u 13. stoljeću je Jindrich od Sedleca bio u Svetoj zemlji. Odatle je donio šaku zemlje s Golgote i rasuo je po groblju u predgrađu Kutne Hore – Sedlecu. Groblje je zato postalo poznato, pa su se svi htjeli tu pokopati, čak i iz susjednih država. U vrijeme kuge 1318. godine je tu primjerice pokopano čak 30.000 ljudi.
Još ih je 10.000 stiglo na groblje za vrijeme Husitskih ratova, a Husiti su 1421. zapalili crkvu u Sedlecu. No, gradnja kapele Svih svetih je počela u 14. stoljeću. Poluslijepi redovnik je kasnije 1511. došao na ideju slaganja piramida od kostiju u kapeli. Godine 1661. su od kostiju mrtvaca napravljene prave dekoracije, a kapelu je u 18. stoljeću restaurirao i barokno modificirao Jan Santini Aichl. Neke od dekoracija koje smo vidjeli je inače napravio stolar Franatišek Rint s dva pomoćnika.
Pretposljednja dionica je bila u „susjedstvu” – od Brna smo preko Beča, Graza i Maribora lako došli u Zagreb. Tamo su nam toplu dobrodošlicu pripremili momci iz moto kluba Goodfellas kod kojih smo ostali spavati. Ujutro prije polaska smo otišli u salon ljepote kod naših prijatelja Irene i Saše gdje smo se dobro izmasirali prije polaska za nas Split. Trijumfalni povratak uslijedio je 9. srpnja kad smo krenuli prema Splitu. Kako smo se približavali, uzbuđenje je bilo sve jače. U „predvorju” grada, Dugopolju, izašli smo s auto ceste i na trenutak stali.
Misija obavljena
Umorni, ali sretni, pogledali smo se onako kroz vizire kaciga i bez ijedne izgovorene riječi jedan drugome odali priznanje. Prošli smo u 19 dana stvarno dugi put od 11.650 km i savladali mnoge nevolje, a sada nas opet čeka naš dragi Split i kupanje u srpnju. Jurnuli smo iz Dugopolja velikom brzinom put kafića Bounty gdje smo ugledali veliku grupu ljudi i bajkera koji su nas čekali. Od tog prizora mi se, priznajem, suza načas pojavila u oku. Promislio sam – hvala Bogu, još je jedno putovanje dobro prošlo i eto nas opet kući.
Piše: Željan Rakela
