Ne propustite pročitati nastavak putovanja do najsjevernije točke Europe kada se i Rakelina ekipa pobunila budući da nisu baš svi imali isto mišljenje o tome je li baš nužno ići najriskantnijim putem do tamo…
Moram priznati da mi to nije bilo drago čuti, ali sam im na to odgovorio da su u životnoj šansi da dođu do Nordkappa preko Rusije što je malo tko prošao i ako to uspijemo, mogu biti sigurni kako će cijeli život s ponosom moći reći da ste tamo došli preko Rusije.
Budimo iskreni, meni je od njih trojice bilo najlakše jer sam imao motor za takav put, Amigu je bilo najteže s njegovom Hondom XX, ali moj cilj nije bio Nordkapp nego Murmansk i više od ičega sam htio doći u taj grad.
Ujutro kad smo se probudili još je bilo malo nervoze. Razumljivo je to, umjesto uobičajenog jutarnjeg glancanja i pozitivne uzbuđenosti oko narednih dionica puta, rasla je nervoza zbog onog što nas čeka jer sada idete s namjerom da motor dobro polomite ili bar rasklapate jer ispred nas je 1.800 km ceste gdje prometuju većinom kamioni, ceste su uništene i tko zna što još.
U ringu: Ili mi ili ruske ceste
Napustili smo St. Petersburg i nastavili putovanje preko Petrozavodska, ali je cesta postajala sve lošija. Kako ta cesta izgleda teško je iti opisati budući da od velike zime asfalt puca. Zbog toga su na njoj krateri, rupe, udubine… Užas živi. No, to je bio tek početak… Usput smo stajali na benzinskim crpkama i ulijevali gorivo oznake ROZ 91 ili 92. Moram reći da u Rusiji benzinske postaje nalikuju malim tvrđavama budući da su zaposlenici u njima zaštićeni željeznom rešetkom. S mušterijama pričaju preko megafona, a ulijevanje griva se odvija tako da najprije platiš, pa onda puniš. Kad se suma potroši, nema više goriva. Tko želi uliti još, mora se vratiti i ponovo platiti na malom prozorčiću.
Nakon par sati ekipa se opustila i počeli su voziti i po 120 – 140 po rupama, više nisu pazili na ista, otvoreni „fajt” – ili mi ili ruske ceste. Nije nas bilo više briga ni za što, pa sam namontirao ručnu kameru na GSA da snimim kolike su rupe na toj dionicu i vozio sam nekakvih 160 km po tim rupama dok nije ispao objektiv iz kućišta kamere, pa je sve je poslije ispalo mutno, ali nema veze. Samo slika odgovara prilici.
Nakon 600 km od St. Petersburga nas je uhvatila velika kiša i smočili smo se „ka pivci”.
Rupe su bile pune vode i teško je bilo procijeniti koliko je rupa duboka, a stalno smo morali pretjecati kamione. S druge strane, kad šleper prođe pored nas i on upadne kolom u rupu toliko vas voda zapljusne toliko da skoro „letite” s motora.
BMW, svaka čast
Vozio sam prvi i imao sam bolju preglednost. Prešavši nekakvih 20-ak kamiona dosta sam se se odvojio od ekipe i odlučio ih pričekati na jednom ugibalištu. Nakon par minuta stiže ekipa, pada veliki pljusak jedan od njih diže vizir koji je cijeli zamagljen i kaže: „Koji ti je k…, šta tako voziš vidiš da je pljusak i da su ogromne rupe”, na to sam mu odgovorio: Kolege, oprostite, ali i vi budite kolegijalni, sljedeći put kad vidite da pada kiša i da su rupe, molim vas recite mi to jer mi na BMW motorima to ne osjetimo”. Pogledali su se par sekunda onako svi pokisli i blatnjavi u udarili u smijeh.
Komaraca ko Rusa
Stali smo, međutim, u jednom mjestu prije Medvezhyegorskija i iznajmili malu kućicu. Tu smo sušili robu i pojeli ono što smo imali na raspolaganju. Nismo te večeri previše gubili vremena na priču, pojeli smo odličnu riječnu ribu i išli spavati kako bi bili spremni za iduću dionicu od Medvezhyegorskija do Murmanska, dugu 800 km. Ne mogu reći da smo se baš naspavali jer su cijele noći po kućici zujali dosadni komarci. Ništa nije pomoglo što smo nekoliko njih „speštali”, stalno su nadirali drugi valjda kroz pukotine. Bilo ih je ka’ Rusa…
Polarni stup priča priču…
Na putu za Murmansk smo sutradan prošli pored stupa gdje prolazi polarni krug s brojnim komadima robe obješenim na stablima oko njega. Ovaj običaj su davno uveli politički zatvorenici koje su vlasti nekada prognale na mukotrpni rad u tom dijelu. Stavljanje odjeće na stabla simbolizira želju ljudi da se u taj dio Rusije nikada više ne vrate. Tako smo i mi učinili, ostavili smo čarape na stupu i poželjeli da ovdje više ne dolazimo… Po tome možete znati koliko je krajolik „lijep” kad se nitko više ne želi vraćati. S druge strane, u Europi kad dođete do mjesta gdje prolazi polarni krug tamo vas čekaju, hoteli, restorani, suvenirnice, razglednice itd., a ovdje komadi odjeće obješeni o stablo jedan stup i tisuće komaraca koje vas grizu kroz kišno odijelo.
Monchegorsk (Murmansk)
Prošli smo također i kroz grad Monchegorsk, nastao 1937. godine u oblasti Murmansk. U njemu živi oko 52.000 ljudi, ali je nama izgledao kao iz nekog horora. Dijelom zato što je bilo oblačno, a onda i zbog toga što su ulice bile raskopane i nigdje nije bilo žive duše. Kuće su nekako mračne i zastrašujuće, napravljene od drva koje je davno počelo truliti. Zastali smo na kratko motorima i nehotice u glavi usporedili ovaj grad s našom lipom Dalmacijom u lipnju. Muk je prekinuo Slavkov komentar – Majke ti mile, di smo ovo došli… Oko 20 sati smo stigli u Murmansk. Na tabli s natpisom ovog grada smo stavili naljepnicu MK Fjaka, pa neka svi znaju da su Splićani i ovdje prošli.
Problemi s cestama… i motorima
Sutradan opet ista priča s lošim cestama. Makadam, pa rupa do rupe i ajme nama i motorima. Prva je nastradala Slavkova Yamaha Fazer jer su joj popustila dva semeringa na amortizerima. Omotali smo na vilice Amigove čarape i šalili se da je Yamaha dobila reumu. Poslije je buletu platila i Perićeva Honda jer je nakon upada u jednu rupu dubine pola metra pukao top-case. Nosač je pukao „naživo” i sve je ostalo visjeti na mreži. Nakon toga mogu samo reći da je bolje voziti bez top-casea, svaki će na dugom putovanju puknuti. Ali, što je, tu je. Leo i ja smo pomogli oko Amigove Honde, dok je Slavko nastavio sam i cijelo vrijeme smo se smijali kako Slavko ima skrelozu i kako cijeli putem misli kako je nešto zaboravio i ne može se sjetiti da je zaboravio baš nas trojicu. Morali smo rasteretiti Hondu, pa smo uzeli dio Amigovih stvari na svoje motore i krenuli dalje.
Ruska vojna zona
Na putu smo sretali male kombije, goleme UAZ kamione i naravno – neizbježne Lade. Muke s cestom su potrajale sve do područja uz granicu gdje nas je dočekala hladnoća krajem lipnja. Pred par dana je u Rumunjskoj bilo toliko vruće da je 16 ljudi umrlo od toga, a ovdje ljetna temperatura samo plus 6 i ima snijega uz cestu. Cesta je, nažalost, vodila i kroz vojnu zonu Pečenga. Već na ulazu nam je bilo puno toga jasno kad smo vidjeli rampu i naoružanog vojnika. Nama je ozbiljnim glasom rekao ono što svima kaže – prođite, ali je strogo zabranjeno skretanje s puta i zaustavljanje, ovo je vojna zona. Kod rampe je bio i vizualni dokaz da vojska misli ozbiljno – na jednom stupu je stajala Lada Niva, nekada davno pregažena tenkom. Nema što, upečatljiva demonstracija što te čeka ako se ne držiš pravila.
Pegula
Za pegulu se baš meni na BMW-u dogodila nevolja – probila se guma usred vojne zone. – Ma di baš ovde – grintao sam nadajući se da neće odnekud izjuriti naoružani vojnici misleći da smo špijuni ili tko zna što. Osim toga, gdje ću kupiti novu gumu za motor usred vojne zone u Sibiru? Srećom, Leo je spasio stvar. Izvadio je iz torbe „Fast” i napunili smo gumu u kratkom vremenu. Štoviše, taj je „Fast” poslije držao sve do Splita, dakle još 6000 km. No, ova mi je priča bila škola – uvik na put ponesi rezervne gume jer ih često puta nemaš gdje kupiti. A one, kao za dišpet, pucaju tamo gdje se najmanje nadaš.
Nastavili smo kroz vojnu zonu gdje je sve bilo puno tenkova, raznih transportera, bodljikavih žica, ograda. Uočili smo i tri manja grada okružena žicom gdje žive vojnici s familijama. Izračunali smo kako je vožnja po rupama trajala oko 1800 km, ali smo znali da je norveška granica blizu. Već smo protresli bubrege na sibirskim cestama i jedva čekali normalni asfalt. Kad smo napokon stigli na granicu, čekala nas je ista procedura kao i na ulazu – dakle ukupno šest granica, kontrole, pregledi, jednom riječju – duga gnjavaža.
Tražili su Rusi od mene i papir kojeg smo dobili na ulazu i onda ga treba pokazati na izlazu. Tu sam opet svojom krivicom imao stresnu situaciju jer nisam nikako mogao naći taj komad papira. Stavio sam ga negdje i nikako ga naći. Promislio sam – neću valjda biti tolika pegula da ostanem u Rusiji zbog nekog papira i sebi natovarim na vrat dodatne nevolje. Kad sam ga napokon našao, sreći nije bilo kraja.
Rusija i Europa – nebo i zemlja
Ispalo je na kraju sve u redu, pa smo prošli svih šest kontrolnih punktova i našli ispred norveške granice. Nakon svih tih silnih rampi, vojnika, granica i pregleda, očekivali smo da će i Norvežani možda imati slične „prepreke”. No, baš smo bili blesavi – na norveškoj granici je jedna bila jedina carinica – otvorila je velika željezna vrata, pogledala nam putovnice i pustila nas unutra. U čudu smo se gledali – gdje su vojska, policija, drugi carinici? Ništa nam nije bilo jasno jer je razlika između Rusije i Norveške bila kao razlika neba i zemlje.
Piše: Željan Rakela
Uz ovaj putopis pogledajte i video.