U ovom putuposu saznajte na koji način se zahuktava avantura prema Nordkappu i je li izgledno da će sve teći u zamišljenom smjeru.
Tko kaže da je naša administracija spora?!
U Estoniji smo nakon dužeg vremena usred grada naišli na granicu gdje su nam kratko pogledali putovnice i papire te nas pustili dalje. Čudili smo se kratkoj kontroli jer nam ni na kraj pameti nije bilo da nas čeka prijelaz još pet punktova granice na ruskoj strani. Za prijelaz svih tih šest punktova nam je, vjerovali ili ne, trebalo više od 4 i pol sata! Morali smo ispunjavati cijelu papirologiju – dokumente, osiguranja, izjave, svakakva čuda… Platili smo svaki po 30 eura za osiguranje motora nakon čega je uslijedio detaljni pregled motora prije nego smo naposljetku ušli u Rusiju.
Ulazak u Rusiju – u velikom stilu…
I onda, napokon, ulazak u toliko željenu Rusiju. Međutim, nismo niti 500 m prošli na ruskom tlu kada su nas zaskočila dva policajca. Zaustavili su nas i upitali zašto se nismo zaustavili na znak stop. – Ma kakav znak stop, nisam vidio nikakav znak – promislio sam u sebi, znajući što slijedi. Taj znak koji su spominjali nitko zapravo ne može ni vidjeti jer je doslovno položen na tlo u gustoj travi. Nakon što sam policajcu rekao da tamo nema nikakvog znaka stop, on je lagano odšetao s cigarom u ustima, naravno, bez kape na glavi, do mjesta gdje se znak nalazi, podigao ga iz trave pokazao i ponovno bacio na svoje „mjesto”.
Nikakva opravdanja nisu pomogla, sišli smo s motora i rasprava o znaku se nastavila u maloj policijskoj postaji u kojoj se osjećao miris cigara i votke. – Hajmo braćo Slaveni, dajte koju rublju – rekao je jedan od dvojice „organa reda” kuckajući značajno prstima po drvenome stolu na kojem je bilo staklo. A ispod stakla, naravno, novčanica od 500 rubalja na koju je policajac, kao slučajno, lupkao.
Ipak, nismo ni mi baš takvi naivci, pa smo se stali izvlačiti. Lukavi Slavko je dobio drugu ideju – otrčao je do motora i donio im suvenire – hrvatske zastave. Međutim, to ih nije baš previše impresioniralo. Možda bi danas te hrvatske zastave imale veći učinak, a tada smo im ipak na kraju izbrojili 150 rubalja i napokon krenuli dalje, spremni na nove zasjede policije.
Za razliku od većine država kroz koje smo prošli, ruske ceste su jako loše. U retrovizoru sam vidio svoje kolege koji su dosta sporo vozili kako bi sačuvali svoje motore od velikih rupa na cesti jer njihovi motori nisu za ovakve ceste.
Ceste su bile pune dubokih rupa, udubina i lokvi vode. Tu je, iskreno govoreći, muka ići s automobilom, a kamoli ne s motorima. No, vozeći uz UAZ kamione i brojne Lade, navečer smo se nekako dočepali St. Petersburga, grada sa 6,5 milijuna stanovnika.
Za pronaći hotel treba ti kompas ili čelični živci
Nevolje tu nisu prestale, nego su dobile drugi oblik jer se potraga za hotelom pokazala kao – nemoguća misija. Nije ni čudo, svi su natpisi na ćirilici, a Rusi uopće ne razumiju riječ hotel. Tijekom potrage smo došli u jamačno najskuplju gradsku Njecski Prospekt gdje su prolazile velike limuzine, Mercedesi i Hummeri. I gle čuda, tu smo našli hotele, ali je cijena bila pretjerana – oko 300 eura po glavi. Vozeći po ulicama punih Rusa s bocama u ruci, našli smo nekog taksistu koji nam je za par rubalja obećao pomoći i dovesti vodiča. Kad smo za par minuta vidjeli tog „vodiča”, crnca pokrivenog nekim zelenim plahtama, naglo smo izgubili volju da nas taj igdje vodi. Nekako smo se izvukli iz neugodne situacije i za pomoć zamolili neke ljubazne studente. Oni su pronašli drugog taksistu koji je ispred nas čak 50 minuta vozio po blatnjavim ulicama i kvartovima gdje je većina prozora na zgradama bila razbijena.
Posebni hotel iz mašte = baraka
Ta se odiseja po St. Petersburgu razvukla i već je bilo 4 sata ujutro. Čudo se na našu žalost nije dogodilo – „hotel” gdje nas je ovaj taksista doveo bio je obična baraka. Pjenili smo od bijesa i razočarenja, ali je umor učinio svoje, pa smo nevoljko odlučili tu ostati. Kad smo stigli u sobu i upalili svjetlo ugledali smo prizor kao iz jeftinih horor filmova. Kreveti su bili u otužnom stanju, ali su zato po podu živahno trčali žohari. I to kakvi – ogromni, kao da su radioaktivni. Tu je Amigu pukao film, pa je ljutito izjurio vani iz barake koja se samo s mnogo mašte može nazvati hotelom. Vidio sam da Perić bjesni, pa smo ga slijedili na povratku u centar grada. Onako umorni, gladni i žedni smo imali i sreće jer je neki ruski kamion u zoru skoro „pokupio” Slavka na Yamahi.
Spas smo našli tek oko 7 ujutro kada nas je recepcioner skupog hotela šutke odveo u svoj veliki stan i primio na noćenje. Dogovorili smo brzo cijenu nakon čega je on probudio svoje ukućane i premjestio ih onako usnule u predsoblje da bi nama napravio mjesta. Nismo bili baš sretni s tim rješenjem, ali je u tom trenutku to bilo jedino moguće. Zaspali smo mrtvi umorni u krevetima gdje su još pred desetak minuta spavali drugi ljudi, krevet je još bio topao, a zidni sat je otkucao 7.30 ujutro.
U Sankt Petersburgu
S obzirom da smo se toliko namučili tražeći smještaj u Sankt Petersburgu, zaspali smo umorni kao klade i probudili se tek oko podne. Došli smo malo sebi i onda se uputili u obilazak grada koji je uistinu impresivan. Osnovao ga je Petar Veliki 1703. godine, a 2007. je s 4,8 milijuna stanovnika bio drugi najveći grad u Rusiji, te četvrti u Europi. Od 1914. do 1924. zvao se Petrograd, dok je od 1924. do 1991. nosio naziv Lenjingrad.
Uz brojne limuzine po ulicama, vidjeli smo velike zgrade i ogromne šoping centre. Kao vlasnik splitske zaštitarske tvrtke Protector, uočio sam i jednu zanimljivost – svaka trgovina ispred ulaza ima i svog zaštitara. I to ne bilo kakvog, nego svi nose pancirke i naoružani su pištoljima i palicama. Prije odlaska na put smo dobili telefonski broj Hrvata Radoslava Miškića, vlasnika turističke agencije Travellux u St. Petersburgu koji nas je onda uputio na jednu stariju gospođu, iskusnog turističkog vodiča, Nataliju Veru. Ona nas je vodila po gradu i pokazivala nam sve zanimljivo.
Najveći ruski muzej
Otišli smo tako u Zimski dvorac i ušli u najveći ruski muzej. U njemu ima toliko toga da bi, kažu Rusi, običnom posjetitelju trebalo 12 godina da vidi sve i to ako se samo po jedan minutu zadrži kod svake skulpture ili slike. Mene se u muzeju u Zimskom dvorcu najviše dojmila umjetnička slika slavnoga Petera Paula Rubensa Carita Romana na kojoj se vidi Pero, mlada žena koja Cimonu, svome starome ocu filozofu, okovanom u lance, tajno daje piti mlijeko iz svoje – sise. Rubens (1577. – 1640.) je taj motiv napravio u nekoliko verzija jer je povijesnim zapisima kćerka Pero upravo tako spasila svoga oca smrti od gladi. On je bio u ostavljen da umre u od gladi u zatvoru, ali Pero ga je posjećivala i na sreću imala mlijeka jer je nedugo prije toga rodila dijete. Iako su Pero svaki dan temeljito pretraživali stražari, ni na kraj pameti nije bilo na koji način njihov zatvorenik prima hranu. Njena je požrtvovnost na kraju otkrivena, ali je donijela obrat, pa je Cimon samo zbog toga pušten iz zatvora.
Natalija puno zna o skoro svim gradskim kulturnim znamenitostima i pokazala nam je i crkve na čijim je krovovima postavljeno po 500 kg zlata. Posebno nas je dojmila crkva Spas na krvi, izgrađena na mjestu gdje je 13. ožujka 1881. Poljak Ignatije Hryniewiecki bombom ubio ruskog cara Aleksandra II. Car je prije toga izbjegao brojne atentate, ali je toga dana stradao u atentatu ispred te crkve u Petrogradu.
Pričala nam je kako je bilo teško i tijekom napada Nijemaca u Drugom svjetskom ratu kada se St. Petersburg zvao Lenjingrad i bio je ukupno 900 dana i noći pod opsadom nacista. U tom je periodu po njenim riječima život izgubilo oko 2 milijuna ljudi.
U znak zahvalnosti smo gospođi Nataliji dali 1200 rubalja i onda je dodatno odveli na večeru. Malo joj je možda bilo i neugodno, ali je uživala u jelu. U svakom slučaju, od nje smo puno toga doznali i svakome bih preporučio da u St. Petersburgu uzme pravog vodiča jer se takve stvari isplate.
Glas doma
Isto tako moram svima dati još jedan savjet – ne nosite dolare, u Rusiji ih nerado mijenjaju u rublje. U St. Petersburgu smo ostali dva dana i oporavili se od velikog napora. Još jedna epizoda nam je ostala u lijepom sjećanju – sjedili smo u jednom kafiću u St. Petersburgu kad smo shvatili da dva tipa na stolu do nas pričaju hrvatski i to s dalmatinskim naglaskom. Ne moš virovat, ispostavilo se da su to dva pomorca iz Šibenika. Naravno, počastili smo se međusobno turom pića, pričali s njima i guštali u neočekivanom i srdačnom susretu tako daleko od domovine.
Trnovit je put do Nordkappa – i gotovo
Navečer smo imali malu raspravu koja je kasnije prerasla i u žučnu raspravu. Naime, moje kolege su htjeli da se promjeni ruta i da iz St. Petersburga uđemo u Finsku i kroz Europu mnogo lakšim i sigurnijim putem dođemo do Nordkappa.
Ja na to nisam htio pristati ni pod kojim uvjetom te sam im predložio da ću ići sam kroz Rusiju i da se vidimo na Nordkappu. Nakon toga je slijedio prijedlog da Slavko i ja idemo zajedno kroz Rusiju, a Amigo i Leo kroz Europu na što Slavko nije pristao i na kraju je pao dogovor uz moju veliku odgovornost da idemo preko Rusije, ali ako se nekom od nas trojice nešto dogodi neka ide meni na dušu…
Kako se avantura završila, pročitajte u nastavku koji slijedi…
Piše: Željan Rakela
