Ljepota putovanja motorom je ta što možete doći svugdje, proći svakakvim teritorijima i tako brže obići više mjesta. U ovom putopisu saznajte detalje iz brojnih europskih zemalja, a bit će ih još…
Sjećamo se pustinjske vrućine… u Rumunjskoj
Napustili smo Srbiju i ušli u Rumunjsku gdje nas je dočekala paklena vrućina. Doznali smo kako je tih dana od vrućine umrlo čak 16 ljudi u Rumunjskoj, a dodatne probleme stvarala nam je očajna cesta. Gledali smo u čudu oko sebe tu bijedu Temišvara, prvog grada s električnim osvjetljenjem u Europi u kojem je neke zgrade svojevremeno projektirao i slavni Gustave Eiffel. Temišvar ima 330.000 stanovnika, najveće je naselje cijelog Banata i jedan je od najrazvijenijh i najindustrijaliziranijih gradova u Rumunjskoj. Gledajući uz cestu kuće u lošem stanju te infrastrukturu na najnižem nivou, promislio sam kako onda izgledaju drugi gradovi u Rumunjskoj ako je ovaj među najrazvijenijima?!
Na jednom prijelazu preko pruge vidjeli smo bizarnu scenu – vlakovođa je zaustavio prastari vlak nasred tračnica i cijeli promet samo da bi nekoj ženi dao boce s vodom. Osim toga, ovdje se na svakome semaforu nalaze prosjaci koji vozače pitaju novac i cigarete. Ostali smo zapanjeni činjenicom da je ovakva zemlja članica Europske unije, a naša pitoma Hrvatska je i u trenutku ulaska bila, ipak, u kudikamo boljem stanju od ove. Ipak, u sjećanju će nam ostati ljubaznost Rumunja i želja da nam pomognu na svakom koraku. Unatoč bijedi u takvim okolnostima, osjećali smo se dobro.
Ipak je nekoć bila carevina – lijepa Mađarska
Iz Temišvara smo stigli u Arad, odakle smo nastavili za mađarski grad Szeged. Tu se nismo zaustavljali nego smo odmah produžili za Budimpeštu. Tek u Mađarskoj smo se osjećali kao da smo opet u Europi, razlika u odnosu na Rumunjsku je očigledna. Sve u svemu, na kraju toga dana putovanja bili smo zadovoljni – prošli smo tih 450 km od Beograda bez nevolja i kvarova.
Navečer smo Amigo i ja išli jesti u restoran. Od ponuđenog bogatog menija smo probali njihov specijalitet – komad sirovog mesa na mramornoj ploči na temperaturi od 45 stupnjeva. Bilo je dobro, ali je i račun bio jednako „dobar”. Spavali smo malo dalje od centra Budimpešte u jednom motelu za povoljnu cijenu od 18 eura po glavi. Oko ponoći smo sva četvorica utonuli u san, a i trebao nam je za nastavak puta prema Varšavi.
Leo Bučić, Slavko Jakopčević, Hrvoje Perić Amigo i ja smo napustili Budimpeštu s lijepim uspomenama. Glavni grad Mađarske s 1,7 milijuna stanovnika je politički, industrijski, trgovački i prometni centar zemlje. Nastao je 1873. godine spajanjem Budima i Starog Budima na desnoj obali Dunava s Peštom na lijevoj obali. Jedan od najljepših gradova Europe bio je drugo središte Austro-Ugarskog Carstva koje se raspalo 1918. godine. Danas plijeni pažnju turista brojim znamenitostima, s time da su Budimski dvorac, Andraševa avenija, Trg heroja i Milenijska podzemna željeznica upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske europske baštine. Vozili smo se po ulicama grada i guštali gledati sve te lijepe građevine, mostove i stari dio grada. Ukratko rečeno, to je stvarno bila ona idilična strana putovanja. S Mađarima smo normalno komunicirali i dobro se najeli prije nego smo krenuli dalje trećeg dana moto maratona.
U planu je bilo prevaliti 800 km i doći u Varšavu. Preko Slovačke smo lako ušli u Poljsku i oduševili se kvalitetom njihovih cesta. „Letjeli” su motori po lijepom asfaltu i poželjeli smo da tako i ostane u kilometrima ispred nas. Vožnja na motorima kroz šumovite predjele je posebno bila ugodna, ali nas je zato čekalo vrlo neugodno iskustvo u nekadašnjem zloglasnom nacističkom logoru kojeg smo usput posjetili.
Što dodati – Auschwitz
Naime, Auschwitz-Birkenau je od svibnja 1940. bio najveći koncentracijski logor Hitlerove Njemačke, a nalazi se 50 km zapadno od Krakova i 286 km od Varšave. Kompleks na čijem se ulazu i sada nalazi natpis Arbeit macht frei (Rad oslobađa) se sastojao od tri glavna kampa i 45 satelitskih logora u kojima je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno više od milijun ljudi, uglavnom Židova iz svih zemalja Europe.
Cijelo je to mjesto pune nekakve negativne energije, a mi smo s puno poštovanja prema žrtvama obišli cijeli kompleks. Bili smo tihi i nekako pokisli jer nije lako ni nakon toliko godina od zločina gledati mjesta gdje je toliko ljudi pobijeno i spaljeno u pećima. Ušli smo i u prostorije gdje su nesretne Židove i ostale ljude trovali ciklonom B, dok su drugi stradavali od gladi i prisilnog rada. Vidjeli smo barake zatvorenika, wc-ove, njihovu robu i fotografije par tisuća lica na zidovima. Obišli smo i prostorije gdje se monstruoznim medicinskim eksperimentima od svibnja 1943. do siječnja 1945. bavio zloglasni dr. Josef Mengele. Gledajući sve to nismo se mogli načuditi kako je bolesni ljudski um uopće mogao kreirati jedno takvo grozno mjesto u koje su pripadnici 322. divizije ruske Crvene armije ušli 27. siječnja 1945. Nakon posjete Auschwitzu sjeli smo na motore i potišteni strahotama viđenog uputili se dalje prema Varšavi. Nekada ona jeziva tišina kaže više od riječi…
Civilizirana Poljska
Na putu nas je uhvatio pljusak, pa smo dobro pokisli i stali na benzinskoj postaji gdje je nastao problem kada nam nisu htjeli uzeti eure. No, to smo lako riješili promijenivši ih u zlote. Čim smo stigli u poljsku metropolu koja ima oko 1,8 milijuna stanovnika, uočili smo golemu zgradu koju je Poljacima poklonio Lenjin. Varšava je glavni grad Poljske od 1596. godine i vrlo je ugodna za boravak. U njoj vlada tipično ozračje civilizirane srednje Europe – sve je čisto i uređeno, posvuda na ulicama nalaze se konji, kočije, ulični svirači, animatori… Nismo, nažalost imali previše vremena za razgledanje – umorni od prijeđenog puta zaspali smo kao klade u motelu Gorki.
Litva – hladnoća otkriva svoje lice
Dobro naspavani iz Poljske smo idućeg dana rano krenuli za Kaunas i Vilnius u Litvi. E, tu nas je već „uhvatila” hladnoća iako je bio lipanj. No, znali smo dobro što nas čeka u tom dijelu Europe, pa nas niske temperature nisu iznenadile. Bili smo dobro obučeni i dionicu od Varšave do Vilniusa dugu 700 km odradili u jednome dahu. U traženju hotela nismo imali problema, a sutradan smo u centru glavnog grada Litve šetali po ulicama i gledali velike crkve, ali i spomenike iz doba komunizma. U Vilniusu živi oko 550.000 ljudi, a cijela opuštena atmosfera nam je itekako odgovarala. Litva se pokazala kao vrlo civilizirana, uređena i čista zemlja. Kasnije smo upali u priču s jednim motoristom iz Njemačke koji se raspitivao gdje idemo. Kad je čuo da ćemo preko Murmanska na Nordkapp, samo je kratko kazao – svaka vam čast. Naravno, bilo nam je drago što i drugi jahači na dva kotača cijene naš pothvat. No, u tom trenutku moje kolege, kao ni ja, još nismo znali da nas tek čekaju pravi izazovi i problemi.
Latvija – dan i noć gotovo bez razlike
Put nas je zatim odveo do Rige u Latviji gdje smo malo zastali i fotografirali se na pješčanim plažama Baltičkoga mora. Od Rige smo vozili cestom uz more i onda ostali spavati na jednom imanju čiji se simpatični vlasnici bave seoskim turizmom. Večerali smo uz domaće pivo i hranu i već se počeli čuditi kako je po satu noć, a vani još uvijek dan. Sutradan se avantura nastavila vožnjom prema Tallinu. Cesta je bila lošija kvalitete nego na području Rige, ali se ipak moglo voziti.
Estonija – kulturno uzdizanje u muzeju…
U glavnom gradu Estonije Talinnu, smještenom oko 80 km južnije od Helsinkija, nismo propustili posjetiti muzej srednjevjekovnih sprava za mučenje u Kući turizma. Tu smo se nagledali svakakvih grozomornih čuda za koje je teško shvatiti da su ih izmislili ljudi da bi mučili druge ljude. Treba kazati da sprave ne potječu iz Estonije, nego su ih iz Italije, Austrije, Njemačke i Španjolske godinama skupljali članovi udruge Associazione Ricercatoni Storici iz Verone. Ipak, druga vrsta mučenja čekala nas je na graničnom prijelazu prema Rusiji…
U idućem putopisu saznajte je li hladnoća uspjela „utjerati strah u kosti” i kako je u konačnici sve završilo.
Piše: Željan Rakela
UZ OVAJ PUTOPIS POGLEDAJTE I VIDEO: http://youtu.be/uVOnuAEnTkM