Što iz današnje perspektive predstavlja romantizam? Skup klišejiziranih fraza pomoću kojih se na uhodan način, bez imalo truda postiže cilj? Ili je to otvaranje duše i srca bez razmišljanja o posljedicama, tj. neosvrtanje na mišljenja drugih? Rječnik Vladimira Anića opisuje ga kao „pokret u književnosti, kulturi i umjetnosti potkraj 18. i u prvoj pol. 19. st. nakon klasicizma i racionalizma; ističe snagu emocija, individualizam i kult prirode, potiče stvaranje nacionalne svijesti”. Ispoljavanje vlastitih emocija gotovo bez obzira na sve može se shvatiti kao nešto humano, nepatvoreno, no može to lako biti i nametanje koje logično dovodi do pitanja – zadire li se romantičnošću u altruizam? Pomalo apsurdno zvuči, ali sagledajmo malo što je romantizam označavao u hrvatskoj književnosti koja je, odmah naglasimo, bila uvelike programski koncipirana i teško da bi se uopće mogla povezati s istim strujama koje su u sličnom razdoblju dominirale u drugim nacionalnim književnostima kao što je to primjerice ona njemačka (J. W. Goethe, F. Schiller), ruska (A. S. Puškin), engleska (W. Blake, W. Wordsworth, J. Keats, G. G. Byron), francuska (V. Hugo) ili američka (E. A. Poe, E. Dickinson). Hrvatski domašaji nesumnjivo su vrlo bitni za razvoj naše kulture, jezika pogotovo, unotač tome što je romantizam u hrvatskoj književnosti zapravo usko vezan za Hrvatski narodni preporod, lik i djelo Ljudevita Gaja (i druge), rad na usustavljivanju jezičnih normi i programske tekstove. Može se također kazati da će romantizam, kako ga većina shvaća i što on po svom konceptu podrazumijeva, vidljivije obrise imati u razdoblju koje dolazi poslije, točnije u realizmu, koji čak ponekad graniče s elementima fantastike (U registraturi A. Kovačića). Budnice, davorije i druge pjesme sličnog tona patetične su, ali su svejedno urodile nečim divnim i trajnim. Naime, 1835. godine Antun Mihanović u Danici tiska jednu antologijsku pjesmu – Horvatska domovina, koja će tek po uglazbljenju Josipa Runjanina 1846. postati popularna da bi potom postala i hrvatska himna. Upravo sukus te pjesme utjelovljuje, slikom i duhom, hrvatsku državu čak gotovo 200 godina poslije. Dokazuje li onda to da su Hrvati u duši romantični? Velik doprinos hrvatskoj književnosti dao je i Ivan Mažuranić s epohalnim djelom Smrt Smail-age Čengića koje mnogi opisuju kao moderniji spoj Kačića i Gundulića. Takva djela, unotač svim previranjima i neslaganjima oko toga što bi trebalo biti dio obvezne lektire u školama, sigurno će uvijek imati svoje mjesto. Mnoštvo detalja iz njega lako bi se simbolički moglo prenijeti i na najnoviji vijek, što nas opet dovodi do pitanja s početka – romantizam ili humanost? A gdje je u svemu tome onda realnost? Ako previše srcem iščitavamo zbilju, odmičemo li se od razuma i dolazimo li do fikcije? Je li humanost nota koja bi trebala ići pod ruku s realnim iščekivanjima da bi se mi u konačnici ostvarili kao kompletni ljudi? Što je uopće kompletna osoba? Onaj koji je vjeran sebi i svom unutarnjem biću ili onaj koji udovoljava nekim i nečijim konvencijama? Mnogi nastoje pomiriti ovo dvoje, više ili manje nes(p)retno.
Pisana riječ koju ne bi trebali poistovjećivati s književnošću od pamtivijeka je imala neopisivu moć prodiranja u ljudsku svijest, ali i postupke, nekad dobre, nekad, nažalost, i ne. Tako, kada je riječ o analizi književnosti ili (i) neke književne epohe, ma o kojem razdoblju se radilo, ona je uvijek u očima pojedinca, ali i vremena tog istog pojedinca. Razmislite malo, kao da smo se sveli na razinu 160 znakova koliko stane u jednu SMS poruku i sve sudimo prema nekom komentaru lišenom podrobnije analize i podteksta. U tom kontekstu smo i romantični, okrenuti prema sebi te istodobno krajnje nepravedni i nerealni. Očito se nešto moralo dogoditi da „umiri srce” – realizam. Samo, to je druga tema, premda se cirkulatorna priroda književnosti i zbilje koju pokušavam povezati ni u kojem slučaju ne može poreći.
Više u kategoriji: Književnost
Foto: hr.wikipedia.org
G. Dujmović, dipl. kroat. i ang.