Sinoć je iza 19 sati u atriju Muzeja grada Splita vladalo svečarsko raspoloženje na proslavi 566. obljetnice Marulova rođendana. Najpoznatijem Splićanin svih vremena u tom ozračju se već nekih 16 godina obilježava spomen na njegov rodni dan.
Na samom početku svečanosti publici se obratio Branko Jozić, istraživač i knjižničar u centru Marulianum koji je iskoristio priliku da se zahvali Muzeju grada Splita na ovoj suradnji te je dodao kako ovom događanju,nažalost, nisu mogli prisustvovati neki koji su to zaista i htjeli, ali su uputili čestitku povodom Marulova rođendana kojoj se svi, od srca, pridružuju. -Našem Marulu u njegovom Splitu čestitamo njegov rođendan i želimo da njegova riječ živi glasnije u našoj kulturi. – poručili su, između ostalih i Dunja Fališevac, Elvis Bošnjak, Tuga i Zvonko Tarde, Sanja Vulić, Mirko Tomasović itd.
Sama proslava Marulićeva rođendana uključila je predavanje koje je ovog puta održao voditelj Marulianuma, mr. sc. Bratislav Lučin, pod nazivom Pođosmo k Nečujmu za kušati sriću…
Napomenimo i to da je svečarskom ozračju doprinijela i Lucija Rako (gitara), rodom iz Virovitice, a školuje se u Zagrebu u Glazbenoj školi „Elly Bašić” u klasi profesora Ante Čaglja, čije kompozicije je također izvela te će svoj glazbeni talent za neko vrijeme nastaviti brusiti u prijestolnici europske kulture – Beču.
Zašto Nečujam?
Bratislav Lučin s razlogom je odabrao mjesto osobite kulturološke važnosti te je iscrpno objasnio i zašto.
Nečujam je prema Lučinu mjesto žive hrvatske memorije, a oko samog Marulićeva boravka nastala je čitava jedna mala književnost, negdje oko 200 stihova, što nije zanemarivo. Uz taj mikrolokalitet vezani su Frane Božičević Natalis, Marulić, Marulićevi prijatelji, Hektorović i brojni drugi poslije njega. Na ovom lokalitetu ostvaruje se nekoliko kulturnih matrica – povlačenje u osamu, meditacija, stvaranje, kult prijateljstva, književno hodočašće.
Lučin objašnjava kulturološke poveznice. Naime, u Marulićevo vrijeme patronat nad crkvom sv. Petra u uvali Supetar na Šolti imao je don Dujam Balistrilić, Marulićev kum i prijatelj, inače učeni kanonik splitskoga kaptola i vlasnik skromne kućice koja se nalazila odmah uz tu crkvicu. Tu je don Dujam uredio jedno malo imanje s nakapnicom (gustirnom), povrtnjakom i voćnjakom, a poslije i provodio svoje kasne godine.
Balistriliću je Marulić 1501. posvetio Juditu, a upravo na njegov nagovor je Marulić 1500. preveo s latinskog jezika prozni spis Tome Kempenca De imitatione Christi (Od naslidovanja Isukarstova). Veza između njih dvojice bio je upravo hrvatski jezik. Marulić je upravo kod don Dujma proveo 2 godine povukavši se iz Splita u osamu.
Druga osoba koju Lučin spominje jest Frane Božićević Natalis, Marulićev biograf, koji je zabilježio da je Marulić imao gotov 60 godina kad se povukao na Šoltu (1509. – 1511.) u pustinjački stan u Nečujam, a vratio se, prema njegovoj tvrdnji zbog straha od gusara. Neki podaci pokazuju da Splitu tog vremena, iako pod nekakvim mletačko-turskim mirom, ipak bilježi i „zalete na zidine i okršaji oko Splita” (Božićević) te sukobi plemića i pučana u vidu mačevanja. Sve
Upravo Frani Božićeviću Marulić piše poslanicu koja je ušla u antologijske zbirke europske latinštine u kojoj poziva svoje splitsko društvo da ga dođe posjetiti („7 sati veslanja”, kaže Marul, nije dugo..). Poziva ih da se počaste skupa (blitva, slanutak, kelj, nabraja 6 vrsta ribe, crno vino, a za desert voće iz domaćeg vrta- kruška, smokva ili jabuka). Ova poslanica je, kaže Lučin , svojevrsni manifest humanističkom kultu prijateljstva, pa tvrdnja da se Marulić povukao u pustinju radi osame i meditacije nije sasvim točna. Zahvaljujući pok. Cvitu Fiskoviću i Darku Novakoviću otkriveni su i prijatelji koje je Marulić u poslanici pozvao na druženje.
Sjecišta kulture – književno-umjetničko vrelo
Osim Božičevića, Lučin spominje i Hektorovića koji je svojedobno s prijateljima Nikolom i Paskojem išao hvatati ribe te je napisao svoj putopis Ribanje i ribarsko prigovaranje u kojem je 60-ak stihova posvećeno upravo veličanju Marulića. Taj dio nalazi se u sredini samog Ribanja, a važno je, ističe Lučin, kao svojevrsno književno hodočašće (Maruliću), sudeći po putu koji je Hektorović prešao i cilju koji je posjetio. Tim činom Hektorović uspostavlja Marulića kao klasika hrvatske književnosti.
Osim njega i Frano Grozonius je zabilježio također da je tu nekoć boravio Marulić, dok Augustinus Pupieni 1745. tumači Marulićev dvogodišnji boravak na Šolti kao posljedicu Marulova grizodušja zbog avanture u kojoj su navodno sudjelovali Papalić i Marulić (Papalić je završio kobno), što je, slaba i tanahna konstrukcija prema Lučina. No, logično je da se oko velikih ljudi uvijek ispredaju legende, što možemo potvrditi i život naš svagdanji.
Ipak, riječima Lučina, „nečujamski boravak nije samo ladanje ni anahoretsko povlačenje iz svijeta ni druženje s prijateljima, nego je to život na osami uz bavljenje književnim radom, a to je bilo uobičajeno u antici te renesansi, što potvrđuju i 4 Marulićeva djela nastala u ono vrijeme, a moguće je još 3 povezati s tim boravkom. Osim Marulićeva odgovora Božićeviću, tu je i latinski prepjev Petrarkine kancone, 50 priča, Djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva (prijevod ulomka iz srednjovjekovne kronike Ljetopis popa Dukljanina). Vjerojatno je u to vrijeme Marulić započeo rad na najvećem djelu – epu Davidijada (završen 1517.), barem konceptualno.
I Petrarca se u više navrata povlačio iz Avignona u osamu u dolinu rijeke Sorbe da bi se bavio književnim radom. Osim ljubavnih pjesama, tamo je nastalo i njegovo najspiritualnije djelo Moja tajna. Petrarkina dolina se u prijevodu zvala Zatvorena dolina, a to je stvarno divna podudarnost s Marulićevom Gluhom dolinom u kojoj je boravio.
Nakon Petrarkine smrti književni ljudi su počeli obilaziti književna mjesta pokrećući tako književna hodočašća, pa je paralela s Hektorovićevim putovanjem sasvim logična.
Nada i prilika: „Ne budimo gluhi za Nečujam”
Danas je nečujamska uvala u „rukama” intenzivne apartmanizacije, no mikrolokalitet koji bi mogao postati ciljem književnog hodočašća je , srećom, ostao sačuvan. Godine 2015. kuća Balistrilića otkupljena je od privatnog vlasnika u zajedničkoj suradnji Ministarstva kulture, Splitsko-dalmatinske županije, grada Splita i općine Šolta. Za otkup su zaslužni i Nikola Cecić Karuzić, načelnik općine Šolta te voditeljica kulturnog centra Šolte Tihana Glavurtić. U svibnju 2016. u Marulianumu se okupio tim koji želi osmisliti način kako da to postane mjesto žive književne memorije, a čine ga Radoslav Bužančić i Zrinka Radunić iz Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture Split, gospodin Cecić Karuzić i Tihana Glavurtić, arhitektica Vlasta Maričić, Branko Jozić i Bratislav Lučin iz Marulianuma. Cilj e otkupiti još jedan dio okoliša i urediti ga te povezati s ostacima crkvice sv. Petra u jednu cjelinu tako stvoriti muzejski, kulturološki i edukativni, pa i kulturno-turistički postav koji bi privlačio studente, učenike, kulturnu publiku, turiste namjernike itd, naglasio je Lučin. Cilj je obnoviti kućicu, naći neko likovno i multimedijalno rješenje, možda poput one N. Tesle u Smiljanu ili čak F. Vrančića, formirati dobru knjižnicu, internetsku vezu, izdanja Marulićevih i Hektorovićevih djela, suvenire, pa možda i počastiti Marulićevim jelovnikom. Ovaj kulturni kapital je nešto na što ne smijemo ostati imuni, zato B. Lučin poziva sve da ne budemo gluhi za Nečujam!
Mi se nadamo da će u tome uspjeti i da razmirice koje su se pojavile iz neznanja i relativnog konformizma u želji za pojednostavljivanjem školskog gradiva, pa se eto Judita, Marulićevo najpoznatije djelo, našlo na meti opaski kao preveliki izazov za današnje srednjoškolce, neće biti nepremostive. Samo se zapitajmo kakva bi engleska književnost bila bez jednog Shakespearea, pa i Chaucera kojeg je sinoć kao paralelu povukao i Bratislav Lučin. Imamo li pravo onda dirati u razlikovnu činjenicu prema svijetu – jezik? Ne treba zaboraviti da je Marulić živio u doba humanizma, no djela mu otkrivaju jedan savršeno izbalansiran omjer didaktičnog, blagog moralizatorstva koje je neizostavan dio njegova bića, ali opet i renesansnog uzdizanja antike, antičkih književnih postupaka i slično. Da kojim slučajem naši srednjoškolci čitaju njegove epigrame, pisma prijateljima i slično, upoznali bi ga u jednom sasvim drugom svjetlu u kojem bi saznali da ga ne zanima samo erudicija, već i sasvim zemaljske stvari, a primjer tome mogu biti i kataloška nabrajanja hrane – prave dalmatinske spize. Kulturni turizam nešto je što može biti privlačna pozivnica da ne ostanemo gluhi za Nečujam i ono što on predstavlja, a to u suradnji sa kompetentni osobama možemo učiniti trajnim kulturnim dobrom, ne oviseći pritom ni o suncu ni o moru, a čuvajući najvažniju postavku kulturnog identiteta – jezično blago.