Sudbina Sinjskog stočnog pazara – trgovina prema pučkom običaju
Rafael Borić
Poljoprivredni proizvođači, otkupljivači, prekupci, trgovci ne samo iz Cetinskog kraja i Dalmacije stoljećima su svoje proizvode dopremali na bivši tradicionalni Sinjski pazar (robno-stočni sajam) te ih nudili i prodavali kupcima i prema (pra)starim običajima odnosno nepisanim zakonima, neposrednom pogodbom, što bi na neki način katkada bilo i zanimljivo. Riječ je o velikoj površini zemljišta između sinjskih zaselaka Tomaševići i Župići u blizini bivše vojarne ‘Kula’, kojom je prvotno gospodarila tvrtka ‘Trnovača’, a zatim je kroz stečajni postupak postala vlasništvo Grada Sinja. Naime, ta parcela ima površinu veću od deset tisuća metara četvornih, a sinjsko Gradsko poglavarstvo je još 2004. godine donijelo odluku da se to zemljište, na kojem se do tada svake subote službeno održavao stočni pazar (robno-stočni sajam), ustupi za izgradnju nove zgrade sinjske OŠ fra Pavla Vučkovića s velikom sportskom dvoranom, gdje bi se smjestila i sinjska Glazbena škola. Podsjetimo kako je veterinarska inspekcija prije nešto više od pet godina službeno zatvorila taj nadaleko poznati Sinjski pazar na kojemu su se prodavali – stoka, poljoprivredni proizvodi, poljodjelske alatke, proizvodi kućne radinosti.
Tako je alkarski grad, nekoć i poznato trgovačko središte, ostao bez svojih ulaznih vrata čuvene tržnice, dok se i danas na dijelu Ulice Fra Šimuna Milinovića ispod njezina ulaza, i tik uz Ulicu Put pazara, katkada subotom nađu prodavači nudeći robno-stočne proizvode, valjda i zato kako ne bi zamrla tradicija na Sinjskom pazaru – o tom derneku. Tako se nekada najveća i najbogatija stočna tržnica u cijeloj Dalmaciji svela tek na mali, neznatni prostor, čiju namjenu ni izbliza ne može nadomjestit prostor u prikrajku jugozapadnog predjela sinjskog hipodroma. Osim ovaca i janjaca, koza i jarića, krava i teladi, konja i ine stoke, poljoprivredni proizvođači tu u vrećama na zemlji nude ječam, pšenicu, kukuruz (brašno), sjemenu djetelinu, krumpir, čak i bez improviziranih banaka. Na tom se prostoru nudi i nešto pčelinjeg meda, masti, ulja, katkada i pršuta, i pancete; no često i različita drvenarija, ručni alati, dakako i etno-predmeti. Upućeni kažu kako bi prije stočari iz Cetinskog kraja i šireg područja, koristeći svaku sunčanu subotu, na Sinjski pazar istjerali i prodavali svoje blago. Ističu kako bi se toga dana na sinjskom čuvenom derneku našli gotovo svi stočari s područja bivše Općine Sinj, naravno i iz najudaljenijih krajeva, uz mnoštvo nakupaca i prekupaca, te se tako njegovala trgovina na starinski način – na otvorenome. Mnogi ističu kako se trgovina na tom pazaru odvijala poglavito prema starom pučkom običaju: kupac i prodavač bi jedan drugome srdačno pružio ruku, dok bi ih treći ‘prekinuo’ i tako bi uz neposrednu pogodbu pao dogovor o tome tko će kome platiti piće. Uglavnom bi bili zadovoljni prodavač i kupac. Na sinjskom derneku, pazaru, su se redovito nudile i pučke rukotvorine – glinene peke i bakre, držala, drveni okviri za samare.. Inače, na sjevernoj strani ispod kamena zida pazara, proizvođači iz Potravlja i Zelova su izlagali drvene grablje, vile, lopate, čivare, lopare, držalice, lule i kamiše: kosire, hrastove stolce i tronošce..Zapisano je kako su se u gradu podno kamička održavala dva velika pazara – na blagdane Gospe od Anđela i Velike Gospe (2. i 15. kolovoza). No, Pazar se održavao i na predjelu Tripalova voćnjaka, tamo gdje su niknule stambene zgrade te ini objekti. Manje-više svi se žale – poljoprivrednici, posebice stočari, majstori starih zanata … – da su svi mnogo izgubili gubitkom Stočnog pazara, tvrdeći kako je time najviše izgubio baš Grad Sinj i njegovo gospodarstvo, a i učenici OŠ fra Pavla Vučkovića jer se još ni naslutiti ne može kada će na lokaciji početi gradnja predviđene nove zgrade, toliko najavljivane.
„Do kada će biti zatvoren Sinjski Pazar, a prodavači svojih proizvoda za prodaju svojih roba biti prisiljeni koristiti ulični prostor?“, pitanje je koje se postavlja na sjednici sinjskog Gradskog vijeća. Tom je prigodom i kazano kako, primjerice u Šestanovcu, Zadvarju te inim dalmatinskim mjestima pazari (sajmovi) nesmetano rade i bez obzira na to što su u naselju, poput sinjskog. Sinjani vole reći kako su ispod svoje crkve Čudotvorne Gospe Sinjske nekad imali tržnicu gdje se prodavala roba uglavnom srijedom i subotom te ‘godišnjim pazarima’. Ta se tržnica zvala ‘Kamenica’ zato što se u staro doba žito mjerilo u kamenicama, izdubljenim posudama u kamenu. Tako se prodavalo žito – ječam, pšenica, kukuruz, zimnica, proso… To je djelomice opisao i Sinjanin Lujo Dalbello u svojoj knjizi ‘Sinj u sjećanju’ (u razdoblju od 1910. do 1918.).
A malo tko zna da je akademski kipar i slikar Vlade Marjanović iz Livna naslikao „Pazar u Sinju“, no riječ je o freski na zidu bivše jedne banke u gradu podno Kamička na popularnoj Pijaci, odnosno Trgu kralja Tomislava, koja je sklonjena od pogleda – gipsanom pregradom – te tako propada. Freska je duga 5-6 i visoka 1,5 do 2 metra, na kojoj je poznati i priznati umjetnik Vlade Marjanović 1952. godine, na poziv Sinjanina Vice Buljana, naslikao dernek na Sinjskom pazaru prenoseći vjerno tadašnje pučke običaje, dakako i kulturu življenja u alkarskom gradu. Kako je riječ o zanimljivu djelu, koje bi itekako imalo mjesta u programu promicanja turizma na lokalnoj i državnoj razini, a i u projektu poticanja razvoja poljoprivrede, posebice stočarstva, uz njegovanje tradicije, ljudi pitaju – ima li nade da se Marjanovićeva freska o naslikanom Sinjskom pazaru barem pokaže građanima i turistima?
