Rad na strpljivosti za mene je izazov. Kad sam vidio u kojim sam situacijama nestrpljiv, počeo sam razmišljati što je strpljivost i barem usmjeriti svoje korake prema tom cilju. Da, moja narav je nestrpljiva. No, moja narav se može mijenjati, ako ja to želim. Ja sam čovjek u projektu, u Božjem, životnom projektu. Idem prema svome osobnom idealu – onome za koji me je Svevišnji predvidio i zamislio. Strpljivost je čekanje. Ako je povezano s povjerenjem, donosi sigurno plod. Želim biti strpljiv sa samim sobom, sa svojima iz naravne obitelji, sa Crkvom, na poslu, s prijateljima, u restoranu, na ulici. S kim sve trebam biti strpljiv, obeshrabruje. Ali kada pomislim – samo ovaj dan, i tako svaki dan, ide lakše…
Stvoreni smo za odnose i komunikaciju. Jedni bez drugih ne bi se osjećali dobro. Odnosi nas oblikuju. Po njima spoznajemo sebe. U suodnosu shvatim da sam drugačiji od drugih, kako sam možda nestrpljiviji od drugih. Kod drugih me smeta tromost, nezainteresiranost i sebičnost. I u tom suodnosu spoznajem svoje osobine – nestrpljivost, netolerantnost ili nedostatak ljubavi. Da živim izolirano ne bih znao da sam nestrpljiv. U kontaktima s ljudima primjećujem svoje manje dobre osobine.
Kada sam uspio biti strpljiv imao sam mir, malo više poniznosti i ljubavi. Ma, strpljivost je zapravo pokaznica poniznosti, mira i ljubavi. Borba traje i vjerojatno će trajati dok sam živ, ali možda ne istim intenzitetom jer iz toga truda i želje za strpljivošću naučim nešto o sebi, pa postajem i malo mudriji. To je krjepost koja je povezana sa svim drugim krjepostima. Ona dovodi do postojanosti.
Poznata je uzrečica ‘Strpljen – spašen!’ . Znamo li uopće što to znači biti strpljiv? Znači li to čekati nešto? Do kada? Kada se granice strpljivosti prelaze? Ima li to kakve veze sa našom percepcijom procjene stvari-situacija oko sebe? Podrazumijeva li, dakle, strpljivost i čekanje… do neizvjesnog trenutka kad nas nešto treće/ treći osvijesti ili se što drugo dogodi? No, strpljivost nije istoznačnica pukom čekanju. Ono znači sazrijevanje, analiziranje situacije kako bi se bolje reagiralo. Uključuje još i dosta borbi sa samim sobom, uključuje suzdržanost od naglih i možebitnih loših odluka/postupaka. Zato je strpljivost proces, vrijeme koje je potrebno za adaptaciju na novonastale okolnosti. Uključuje i obzirnost i obazrivost jer čovjek uistinu pametnije reagira „hladne‟ glave. No, strpljivost je vrlina koja se stječe i mentalnom vježbom, osnaživanjem samoga sebe tj. samo hrabrenjem. Ali i zato trebamo biti svjesni svojih mogućnosti. To je vrijeme potrebno da stvari promotrimo onakvima kakve one doista jesu. Pogledajte malo, sve što ste u nekom trenutku života pogrešno rekli ili učinili, rezultat je brzopletosti i nedovoljno promišljenih posljedica takvog čina. Strpljivost pak, naš je vjerni prijatelj koji gotovo uvijek iza sebe ima drugog vjernog prijatelja – mudrost. Naime, i kad stvari ne ispadnu onakvima kako biste vi željeli, ali ako ste prethodno pomno analizirali sve što ste mogli učiniti i dali svoj maksimum, onda je to to. To je zreo čin, rezultat jednog procesa kroz koji ste prolazili jer ste o nečemu/ nekome brinuli. Samo, to ne rade svi i nekada i sami zakoni fizike nisu nam skloni, pa se događaju nelijepe i nepredviđene stvari. No, na nama je da budemo strpljivi i damo sve od sebe. Poslije toga, bez obziran na prividan ishod, možemo uistinu biti sretni jer smo upotrijebili sva svojstva dostojanstvenog čovjeka.
Nestrpljenje je vrlo prisutno u našem suvremenom društvu. Postajemo nestrpljivi kada se promet počne usporavati ili se potpuno zaustavi, kada netko kasni na dogovoreni susret, kad god moramo „besposleno“ čekati. Znakovi koje odaje tijelo razlikuju se kod svakog pojedinca, a mogu biti ubrzan rad srca, kuckanje prstima, lupkanje nogom, težina u prsnom košu, stezanje želuca, nervoza. Primjenjujući ovo otkrio sam da sam za upravljačem uvijek nagnut prema naprijed, kao da je vožnja gubljenje vremena, pa ću prije stići na odredište nagnem li se prema naprijed. Znakovi nestrpljenja koji se javljaju u umu uključuju uznemirenost, razdražljivost i određene vrste mentalnih rečenica, ponekad izgovorenih glasno: „Ne mogu vjerovati koliko vremena treba za ovo“, „Gdje je zapelo?“, „Kreni već jednom!“, sve popraćeno s mnogo sočnih izraza. Može biti zanimljivo istražiti gdje ili kada smo naučili biti nestrpljivi. Jesu li i vaši roditelji bili nestrpljivi? Jeste li naučili biti nestrpljivi u školi jer vam učiteljica nije bila zanimljiva ili niste mogli pratiti nastavni program jer je tekao prebrzo ili presporo? Nestrpljenje nastaje kada naš um pohita u budućnost i nastoji silom ili voljno pridobiti vrijeme da brže teče. Ljudi otkrivaju da nestrpljenje nestaje kad nauče prepoznavati njegove rane znakove i obraćati pozornost na sadašnji trenutak – na svoje disanje, dodir odjeće s kožom, zvukove u prostoriji.
Strah da nećemo imati dovoljno vremena. To je i nerealan i realan strah. Realan je zato što nikada ne znate koliko ćete dugo još živjeti, a toliko je mnogo toga što želite učiniti i doživjeti . Strah da nećete imati dovoljno vremena nerealan je i zato što je koncept vremena zapravo tvorevina našega vlastitog uma. Kad smo u stanju smiriti svoj um, postići potpunu prisutnost i ići ukorak sa slijedom događaja, koncept vremena nestaje. Nađemo se u spokojnoj vječnosti i osjećamo se smireno.
Nestrpljenje nam skraćuje život. Kada u vama počne rasti nestrpljenje, prebacite se u sadašnji trenutak, usredotočite se na disanje, na slušanje, na osjete.
Kako bi potkrijepili ovu vječito zanimljivu temu donosimo pjesmu pjesnika Jure Brekala:
Nestrpljivost… osjećaj
naše duše… pokretačka snaga
našeg htijenja… često slijepa
i jako nestrpljiva…
neobično je unaprijed promišljati
kroz neizvjesnost oprez stići
te u molitvi ispunjenje
očekivati…
strpljenje… ta moć duha…
usidrena u lancima čekanja…
promatra otvorenim očima
čekajući u snazi tišine…
čekajući… čekajući…
oboje su dijelovi
našeg bića
i samo nama na izbor
dani…
J. Brekalo
D. Šabić