Malo mjesto Stobreč sa svojim mediteranskim duhom i posebnim arhitektonskim značajkama smješteno je uz jugoistočni bok grada Splita, oko sedam kilometara od povijesne gradske jezgre, u podnožju primorskog grebena planinskog masiva Mosor. Niknuo je na mjestu nekadašnjeg antičkog naselja Epetiona, nedaleko od ušća rijeke Žrnovnice, na elipsoidnoj hridi koja vizualno dominira ovećim podstranskim zaljevom.
Inače, vrlo posebna povijesna raznolikost Stobreča seže još u IV. stoljeće prije nove ere naseljavanjem Ilira, te od III. stoljeća kada se grčki kolonisti s otoka Isse (Visa) naseljavaju i daju mu ime Epetion prema starom ilirskom imenu mjesta. Rimljani su tri stoljeća poslije nastanka Epetiona uspostavili svoju dominaciju nad čitavim područjem istočnog Jadrana. Značaj nekadašnjeg rimskog Epetiuma zasnivao se na dobroj luci, prometnim vezama i bogatom poljoprivrednom zaleđu. Poljoprivredna uloga Epetiuma bazirala se na plodnom polju sjeverno od naselja, a slučajni arheološki nalazi dokazuju da je oko Stobreča bilo rimskih gospodarskih zgrada i nekropola što upućuje na intenzivan razvitak tog područja u rimsko doba. Nekadašnje deltasto ušće rijeke Žrnovnice obilovalo je ribom i divljači, a naročito je pogodovalo proizvodnji ili branju za trgovinu važne soli, o čemu svjedoče i današnji toponimi pojedinih područja kao što su Slanice i Soline.
Provala Avara i Slavena, koja je donijela propast Saloni, nije poštedjela ni Epetium. Rimljani su većinom pobjegli u zaštićene gradove Split i Trogir, a okolo su se naseljavali Hrvati. Split i Trogir su ostali pod upravom Bizantskog carstva, a izvan gradova su se organizirale zajednice doseljenih Hrvata. Početkom 9. stoljeća, za vrijeme franačkog cara Karla Velikoga prešli su na kršćanstvo. Hrvati imaju svoje kraljevstvo s kraljem Tomislavom.
1409. godine je hrvatsko-mađarski kralj Ladislav prodao Dalmaciju Veneciji. Stobreč je dobio ime Stobez. 1645. godine do 1669. godine vlada nerazumijevanje između Venecije i Turske. Odmah poslije toga nastala je katastarska karta cijelog kraja i po njoj se dijelila zemlja doseljenicima, pa tako i novim Stobrečanima. Nakon skoro tisuću godina razvoja prestao je život grada kojega je postepeno zamijenilo ruralno naselje Stobreč.
Podaci o Stobreču u razdoblju splitske autonomne komune i mletačke uprave veoma su oskudni. Naselje gubi svoj gradski značaj u odnosu na ostala naselja šireg područja Splita. Na mjestu antičkog grada i dalje se razvija malo naselje, koje spominju i grafički izvori (Calergijeva karta iz XVII. st.).
Današnji Stobreč, zbog svoje prirodne raznovrsnosti i oblika eksponiranog naselja, svojim proporcijama, strukturom objekata i oblikovnim elementima, značajno doprinosi pejzažu. Šire stobrečko područje, uz povoljne mikroklimatske i druge prirodne uvjete, od davnina slovi kao područje izuzetne vrijednosti. Ugodna sredozemna klima nastavila je poljoprivrednu tradiciju područja i uzgoj mediteranskih kultura. Ljepota i blagorodnost podneblja te ekološka očuvanost prirodnog okruženja izvorne su vrijednosti koje i danas uživaju stanovnici Stobreča i okolice.
M. Pocrnjić