Na 56. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera predstavu Mate Matišića Cinco i Marinko izvelo je Sinjsko pučko kazalište.
Koliko je bila uspješna, procijenila je struka. U nastavku pročitajte što o predstavi Cinco i Marinko kažu izvješća članova Prosudbenog povjerenstva.
Vesna Tominac Matačić, glumica
Predstava Sinjskog pučkog kazališta nema mane. Željko Viculin, osim što potpisuje režiju igra i Cinca, jednoga od dvojice urnebesno smiješnih likova ove Matišićeve komedije.
Miljenko Vardić, osim što igra Marinka, potpisuje i kostimografiju i rekvizitu.
Ovi sjajni glumci birali su tekst potpuno svjesni vlastitih predispozicija. Znali su da tekst treba služiti njima, a ne oni tekstu ili nečijoj autorskoj ili redateljskoj koncepciji. Rezultat toga jest urnebesna komedija koja nikoga u publici ne ostavlja ravnodušnim. Glumci su uvjerljivi gotovo do dokumentarnosti.
Oni se besprijekorno nadopunjuju kao partneri na sceni. Slušaju se, reagiraju spontano, igraju čitavim bićem. Nema praznog hoda, nema umjetno sročenih rečenica, nema napora. Zaigranost i uvjerljivost ove dvojice glumaca ni po čemu ne zaostaje za izvedbama profesionalnih kolega. Oni govore, prirođenom im jezikom, jasnom dikcijom i artikulirano.
Cinco i Marinko
I uslijed urnebesnog smijeha u publici oni suvereno drže koncentraciju do kraja predstave. Zahvaljujući njihovom istančanom osjećaju za mjeru, vidjeli smo i svu tragiku ove dvojice likova, a to upravo i jest ono što ovaj sjajan Matišićev tekst od lake komedije uzdiže ka plemenitom kazališnom činu. Iskrene čestitke!
Anica Tomić, kazališna redateljica
Komad Mate Matišića priča je o našim gastarbajterima koji očajnički željni obitelji, ljubavi i rodnog kraja to traže, kad već ne može drugačije, u lažnoj smrti, to jest u mrtvačkom sanduku. Sinjski glumci Željko Viculin (Cinco) i Miljenko Vardić (Marinko) vrlo dokumentarno, gotovo autentično, igraju sami sebe, odnosno Cinca i Marinka, pričajući o komunizmu, Udbi, Titu, Tuđmanu i vremenima koja su davno prošla i reaktualiziraju našu konstantnu želju da razriješimo našu povijest koja je itekako mijenjala sudbine ljudi, posebice emigranata.
U jednom trenutku čovjek može povjerovati da je to i njihova osobna priča. Jednostavna režija i dobar suodnos dva glumca čini ovu predstavu simpatičnom. Bez obzira na to što na kraju ostaju izdani i pokopani od svojih, oni kao naši tipični ljudi nalaze način da ipak život ide dalje.
Igor Ružić, kazališni kritičar
Pučki pisac za pučko kazalište, moglo bi se reći čak i bez gledanja ove predstave. Međutim, Matišićev rukopis puniji je od tek uobičajenih pučkih zapleta, pa kroz jednostavnu podjelu replika u ovoj duodrami nudi cijeli kulturološki, povijesni, politički i mentalitetni kolaž koji se prati riječima, ali se osjeća i nekim drugim osjetilima. Autentičnost s kojom Željko Viculin, ujedno i redatelj i scenograf predstave, i Miljenko Vardić igraju likove ostarjelih umornih gastarbajtera svjesnih da im prolazno vrijeme baš i nije idealno, pa požele nešto promijeniti u svojim životima, jedna je od najvećih kvaliteta ove predstave. Istodobno, to je i odabir Matišićevog teksta, koji bi u profesionalnoj izvedbi izvan pravog ambijenta zvučao kao zgodan autorski konstrukt, dok u ovoj varijanti živi svoj puni scenski život, naglaskom, naglošću i sentimentom. Iako se režija svodi na nezahtjevnu funkcionalnost, a gesta i grimasa na „prirodni” osjećaj, Viculin i Vardić čak ni ne mogu zanijekati činjenicu da glume kad su na pozornici, što im u specifičnosti Matišićevog dramskog svijeta, i u zbilji Sinjskog pučkog kazališta, još više daje za pravo. Tragičnoj sudbini i propasti ionako nerealnih planova likova koje igraju – također.