Stari zanati – potiho nestaju, komoćari i remenari!

Stari zanati sve više nestaju ne samo u Dalmaciji kako nažalost izumiru naša sela i vremešniji majstori, a ne slijede ih njihovi potomci. Naime, u ruralnim sredinama nema mladih ljudi, sinova i unuka, koji bi nastavili djelatnosti i aktivnosti svojih predaka. Ne tako davno u Sinju, alkarskom gradu podno Kamička, središtu Cetinskog kraja i Dalmatinske zagore, bilo je više majstora odnosno popularnih komoćara, koji su izrađivali komoće i remenove. Stariji Sinjani i Cetinjani se itekako sjećaju lika i rada glasovitih komoćara Joze Bulja i Ive Filipovića-Grčića (‘Kuletina’), uglednih građana.

Ipak su ih najbolje poznavali vlasnici konja, mula i magaraca kojima su izrađivali komoće odnosno orme oračima…, no kako su oni umrli tako izumire i obrt kojim su se bavili. Baš šteta, tim više što će u Cetinskom kraju uvijek biti konja, dok je sela i poljoprivrednika, bez obzira na osuvremenjivanje poljoprivrede najznačajnije gospodarske djelatnosti koja i za grad i život građana život znači.

Primjerice, Jozo Bulj je komoće proizvodio gotovo pola stoljeća i bio je najstariji sinjski remenar, komoćar, radeći taj posao još od daleke 1924. godine. Govorio je kako je nekoć imao pune ruke posla, dok je bilo konja i magaraca u Cetinskom kraju i Dalmatinskoj zagori te na širem području odakle su mu naručivali i kupovali te proizvode. Žalio se kako mu je zanat izmicao iz ruku zahvaljujući napretku tehnike, posebice traktora kojima poljoprivrednici oru i vuku prikolice, vrše žito na gumnu, pa su zato i konji nestajali iz brazde i zaprežnih kola te vršidbe žita. „To se sve negativno odražavalo na moj zanat koji polako i tihano nestaje, a koji je nekada cvjetao“, jadao se i nostalgično pričao Jozo Bulj, majstor svoga zanata.

Pripovijedao je kako remenje izrađuje od bukova drveta, prirodnog samogiba, svinjske kože, ražena krova, svinjske dlake, lanena platna, plastične folije, čavala, piture…

“Taj je prirodni samogib, u obliku poluluka, od bukova drveta koji se, nakon što se posiječe, suši u hladu pune dvije godine. Zatim se obrađuje i pravi komoć. Svinjska dlaka mora biti čista. U laneno platno se nabije raženi krov, zatim se iglom zašiva svinjska koža i platno posebnim koncem koji je premazan voskom. Tu je i najlon-folija koja se stavlja zbog zaštite komoća od kiše. Opet ne bih ništa učinio ako ne koristim čavliće duljine dva centimetra, različite boje, nakite… Jer da nije nakita, ništa ne bi valjalo, osobito u ovom zanatu. Ali se nakiti na remenu komoća postavljaju po želju naručitelja. Obično se na komoć stavljaju praporci, no tu su i različite vitice, pa i ‘blak-kapa’ na njegovu vrhu, koja se obično premazuje crnom bojom. Dakle, nije baš jednostavno praviti komoće, biti komoćar“, tvrdio je komoćar Jozo Bulj, koji je bio radio legalno kao jedini komoćar na porezu u Sinju, te nije bio nadri-obrtnik.

Isticao je kako mu je potrebno najmanje 15-ak sati rada kako bi napravio jedan komoć, ali ovisio o njegovoj veličini, i to kada je sve pripremljeno – sirovina i alat. Volio je reći kako je taj posao tek donekle isplativ za koji je potrebno puno rada, iako je zarada skromna. Ipak bi se katkada požalio da mu je najteže pripremiti materijal. S tugom nam pripovijedao kako remenarstvo izumire u Cetinskom kraju, upozoravajući kako se ni tada, još prije 40-ak godina, nitko nije opredjeljivao za remenarski zanat. Jadao se kako se taj zanat, u to doba, nije izučavao ni u bivšoj sinjskoj Obrtničkoj školi pa je to Bulj nazivao i ‘štetom’, a ujedno bi tvrdio kako će uvijek biti konja, posebice u Cetinskom kraju, dok bude ljudi u tom podneblju.

Više u kategoriji: vijesti dopisnika

Tekst i foto: Nedjeljko Musulin