Spužve su poznate od najstarijih vremena. Srasle su s morskim dnom, prionule za stijene, pijesak ili raslinje. Beru se kao plodovi ili love kao riba – dugo je bilo zagonetno, i prirodoslovcima i samim spužvarima, jesu li doista biljke ili pak životinje. Ne gibaju se, propuštaju s vremena na vrijeme kroza se more koje se giba. Raspolažu, može se reći, cijelim morem i svim vremenom potrebnim za takav posao.
Na drevnim freskama, otkrivenim na Kreti, predstavljene su kao kulise nečega što se pred njima zbilo, prepoznajemo stanovite obrise, stavove, možda i događaje. U higijeni i medicini (pojedine vrste sadrže jod), u lončariji i školstvu bile su od posebne koristi. Spužve brišu znakove – pomažu zaboravu. Na Mediteranu su možda najviše rabljene, premda su na nekim dalekim morima veće i izdašnije.
Sezona spužvarenja
Sezona spužvarenja (na otoku Murteru kaže se spugarenja) prilično je kratka, a vijek spužvara (spugara) ograničen. Alati kojima se služe nisu se mijenjali stoljećima: ronilac se spuštao, uz pomoć kamena svezana o uže do samoga dna, nabadao grozdove na osti ili sulicu kao da oponaša ratnika, grabio ih šakama i stiskao poput hrvača, trpao u korpu koja je visjela zajedno s njim o užetu (taj dio posla izgleda najteatralnije, premda je lišen publike). Ulov se zatim gnječi u posebnoj vreći, cijedi se, mlati pratljačama kao da se vrše žito. Plod se ponekad stišće u preši, poput masline ili grožđa. Tako priređena spužva ispire se u vodi i suši na daskama, kao smokva. Što je više na suncu, postaje svjetlija i vrjednija.
Spužvari su manje cijenjeni od koraljara, premda im posao nije lakši. Jedni drugima nisu, međutim, zavidjeli. Ime koje je spužva dobila na jednoj obali obično nije gubila na drugoj. Nazivi kao što su turski vrč ili turska kupa, levantinska ruža, tuniška ili barbarska zvijezda ne odaju zazora. U zanatu je bilo, očito, težih briga. Pažnju jezikoslovaca zaslužuju u ovom slučaju nesvakidašnji stručni nazivi, koji podsjećaju na imena antičkih nevjesta ili rijeka: Geodia, Tethya, Calyx, Cliona, Chondrosia, Axinella, Apelsina. Mnogo su čeznuli oni koji su davali takva imena. Naraštaji su uspoređivali Mediteran s golemom spužvom, koja je upila u sebe sva znanja i spoznaje.
Koraljare na jednoj obali zovu beračima, na drugoj lovcima, i tu je posrijedi dvostruka narav posla. Upotrebljavali su često spravu imenom inženj: tako se zvala na raznim jezicima, zacijelo je mletačkog korijena. To je zapravo drveni križ s dugim resama od kudjelje ili razdrte mreže, koji se baca niz podmorske litice da za nj zapnu i da se otrgnu od podloge komadi koralja, crvenih kao što su zlarinski, ljubičastih i ponekad crnih, kakvih je bilo pokraj Trapanija na Siciliji i Đerbe u Tunisu.
Spužvari nisu imali takvih pomagala. Oba zanata, bliska jedan drugom, naglo su se proširila kad je filoksera uništila loze i oduzela vinogradarima kruh: potražili su spas u morskim dubinama, sunovraćali se svatko sa svojim kamenom, poput samoubojica, da zarade za život. Nije bilo dovoljno koralja za sve, čak ni spužava: mnogi su odlazili s Mediterana u Amerike, Južnu ili Sjevernu, u Australiju ili Novu Zelandiji, da potraže sreću na drugim morima. Riva, luka i lučka kapetanija, mol i brodovi uz njega, gradski trgovi i tržnice, škveri i peškarije, poljana kraj fontane ili svjetionika, predvorje crkve ili samostana, groblja s nadgrobnim spomenicima te napokon samo more i njegove obale postaju od vremena do vremena otvorenim pozornicama. Na njima se igraju različite uloge, beznačajne i sudbonosne, obavljaju se obredi svjetovni i sveti, ponavljaju činovi svakodnevni i vječni. Takvim su prizorima i događajima ispunjena stoljeća: to je najstariji teatar Mediterana.
Više u kategoriji: Gospodarstvo
D. Šabić, mag. nov.