Od Splita do Egipatskih piramida VI
Još uvijek se nalazimo u Izraelu točnije smješteni smo u hotelu Alexander u Betlehemu, i tu moramo ostati 8 dana duže od planiranog jer moramo čekati brod s kojim ćemo preko Cipra doci do Turske pa napokon prema svojoj kući.
Kako bih smanjio cijenu smještaja koja nije zanemarujuća jer je sada 8 dana vise od planiranog morao sam nešto smisliti kako da smanjim cijenu smještaja.
Objasnio sam gazdi hotela o čemu se radi i dogovorio intervju sa njim, gdje će reklamirati svoj hotel i pozvati i ostale Hrvate da u slučaju posjeta Betlehemu dođu spavati u njegov hotel Alexander.
Nakon intervjua gazda ne samo da je spustio cijenu za 50% nego nas je odveo u restoran gdje nas je počastio tradicionalnim Palestinskim ručkom, koji se sastoji od pečenog mesa sa roštilja i mnoštvo priloga, 10- tak raznih salata.
Nakon ručka nas je odveo u jednu od najboljih suvenirnica u Betlehemu The Rock Company, ali jednu i od najskupljih.
Za oko mi je zapela glava Isusa koja je rađena od drva masline , a za nju napraviti potrebno je čak 6 mjeseci, međutim cijena od 999$ je bila previše. Osim suvenira od masline tu su i predivne skulpture od školjki, a radili su ih i za Ivana Pavla II.
Nakon predivnog ručka i razgledavanja, trebalo je izmisliti i druge aktivnosti kako da provedemo još 7 dana čekajući brod.
Slijedeći dan smo sjeli na motore izašli iz Palestine i krenuli prema crnom moru kako bih se okupali. Kada smo stigli na plažu na navigaciji se očitavalo nadmorska visina čak – 395 metara ispod mora, a dno mrtvog mora je čak na – 800 metara ispod površine mora
Kupanje u Mrtvom moru
Ulaznica za plažu košta 9 dolara za sat, ali je osjećaj jedinstven. More je toplo 35 stupnjeva Celzijusa i na površini se leži kao na vodenom jastuku, nema šanse da bilo tko potone. Prsno plivanje je teško izvedivo jer more izbacuje tijelo put gore. Okus mora nije kao kod nas u Hrvatskoj, potpuno je bljutav zbog 33 % soli , a sredozemno samo 3% . Bljak. Zbog toga dodatni problem nastane ako vas slučajno netko poštrapa – oči neizdrživo peku…
Moram priznati kako sam na toj plaži doživio tešku blamažu. Pravio sam se pametan i htio ući u more sporednim putem, malo dalje od službenog ulaza. Međutim, upao sam onda u blato do koljena i jedva uspio osloboditi nogu. Dok sam se tako izvlačio iz ‘zagrljaja’ blata, ostali kupači iz Izraela su mi se podsmjehivali sigurno misleći – ma vidi blesavog turista… Usput rečeno, mnogi od njih se mažu tim blatom po tijelu jer drže da je ljekovito, pa sam se i ja namazao tim blatom, te jednu šaku tog blata sam uspio donijeti i u Split kao suvenir.
SOS dječje selo Betlehem
Slijedeći dan sam zamolio Jaserovu suprugu Maryam koja inače radi u SOS dječjem selu, da nam dogovori posjet toj ustanovi kao i školi u kojoj ona radi. Maryam je bila oduševljena tom idejom i dogovorila nam je posjet samoj školi kao i posjet sos dječjem selu. U školi smo stigli na motorima sto je jako iznenadilo djecu , te smo posnimili i par razreda, gdje smo nazočili velikoj disciplini ali i znanju mladih učenika. Otišli smo i na sat glazbenog gdje smo malo i zaplesali u kolo sa učenicima razreda kojeg smo upravo zatekli na satu glazbenog. Tu je bilo djece i predškolskog uzrasta o kojima se također brine SOS.
Nakon razgledavanja škole otišli smo u SOS dječje selo gdje su smještena djeca bez roditelja koja se nalazi 10- min vožnje motorom.
Dolaskom u selo dočekao nas je ravnatelj ustanove koji nam je pustio 10-minutni film o njihovoj organizaciji i njihovim projektima u cijelom svijetu , a nakon filma mi je dao intervju dok je nas domaćin Jaser bio prevoditelj.
Interesantan je podatak što je sam ravnatelj bio štićenik SOS dječjeg sela tako da je od korisnika kao napušteno dijete od 7 god. dogurao do ravnatelja. SOS selo trenutno ima 110 djece, a plan im je dići do kapaciteta od 150 djece. Sva djeca žive u kućama od 7 djece u jednom stanu. Svako dijete dobije svoju zamjensku majku koja živi s njima 24 sata i oni nju oslovljavaju sa mama. Nakon 18 godina djeca napuštaju sos selo, ali oni su i dalje u kontaktu sa zamjenskom majkom, koju kasnije zovu na svoje vjenčanje i slične stvari tako da ostanu u kontaktu cijeli život.
Njihov plan za sva SOS dječja sela u svijetu je da do 2016. za 1.000.000 napuštene djece nadu 1.000.000 sponzora koji će se brinuti za svako dijete.
Nakon intervjua smo otišli posnimiti njihove smještaje , sobe, kuhinje i da vidimo kako ta djeca žive. Bili smo jako iznenađeni velikoj urednosti tih soba i lijepom smještaju, čak smo stigli u vrijeme ručak tako da su nam ponudili i hranu.
Nakon razgledavanja Ivana i ja samo odlučili pomoći jednom od te djece te da mu financijski pomognemo, obišli smo svih 12 kuća gdje žive zamjenske majke sa po 7 mališana. Većina njih ima po jednog sponzora u svijetu koji im svaki mjesec uplaćuje određenu sumu. U kući broj 5 nam se svidio 4-godišnji Asan Hazem, pa smo Ivana i ja odlučio biti mu sponzor i uplaćivati financijsku pomoć za njegovo školovanje .
Neka mali ima pomoć, svakako mu nije lako u životu bez pravih roditelja. Bili smo jako zadovoljni posjetom i navečer smo otišli sa obitelj Rishmawi na večeru prije našeg odlazak za Haifu gdje se moramo ukrcati u trajekt za Cipar.
Halo Rađa…
Ujutro smo se oprostili od Jasera i njegove obitelji, pa vozili do Haife. Cesta je je bila super i ubrzo stižemo bez ikakvih problema u Haifu. Čekajući da se upali zeleno svjetlo, na raskrižju do mene je parkirao isto motor BMW GS. Pomislio sam ovo bih mogao biti nas domaćin i odmah sam mu prišao sa pitanjem znali gdje je trajektna luka. Izraelac je rekao da vozila za njim, stali smo sa strane da se upoznamo i započeli priču s Izraelcem Moseom Berkowichem(56) .
Naravno, vozači BMW-a se na cijelom svijetu odlično razumiju… Uz njegovu smo pomoć lako kupili kartu za trajekt do Cipra. On je umirovljenik, ali je u prošlosti imao bogatu vojnu karijeru – bio je padobranac u četiri izraelska rata. Ne samo da nas je odveo u agenciju da kupimo kartu nego nas je odveo i kod sebe kući da kod njega prespavamo.
Zajedno smo pripremali večeru jer je on pozvao i svoje prijatelje da nas upoznaju. U priči sam shvatio da je Moše, inače podrijetlom Bugarin, nešto malo razumije i naš jezik i sto je najluđe obožava košarku. Ali to nije sve, njegov najbolji igrač je Dino Rađa čiji je on veliki fan. Kad sam to čuo nisam mogao odoljeti, a da ne nazovem Dina.
Moše je bio u šoku nije mogao vjerovati da će sada pričati sa svojim najboljim košarkašem. Prvo me zaustavio da ga zovem kao da se priprema za razgovor i nakon par minuta mi je rekao
” ok zovi ga , spreman sam ” Nazvao sam Dina i na svu sriću se odmah javio objasnio sam mu o čemu se radi i dao mu Mošu na telefon, Moše je bio vidno uzbuđen ruke su mu se tresle a i malo je počeo mucati, razgovor je trajalo par minuta, nakon razgovora Moše je počeo redom zvati svoje prijatelje da im kaže s kim je upravo pričao. Dosta njegovih prijatelja je svratilo kod njega kući i svi smo zajedno gledali nogometnu utakmicu.
U jednom trenutku mi se Zoran obratio i rekao mi ove je nemoguće koliko slučajnosti na ovom božjem putu, prvo onaj u Egiptu, pa Yasir u Betlehemu pa sada Moše, ovo nam sve Bog šalje nikad mi nije bilo ljepše na putu kao ovaj put. U to se umiješao Moše kazavši ” nema slučajnosti sve je sa razlogom”
To me nagnalo da ponovno ispričam Zoranu kako sam na ovo putovanje trebao otići sa svojim prijateljem Georgom. Naime sve smo dogovorili 3 mjeseca prije puta, a na put smo trebali ići Ivana, Helga, Georg i ja. Najteži dio ovoga puta je bio izlazak iz Izraela, ali zahvaljujući svom prijatelju Čondiću koji radi u Bagdadu našao mi je ovaj brod kao jedini izlazak i tu sam informaciju podijelio sa Georgom.
Međutim nakon dogovora u Splitu kad je Georg došao kući nakon par dana dobio sam SMS od njega gdje mi je napisao slijedeće;
” Rakela ti možeš ići na put samnom i Helgom ali bez Ivane jer mi smatramo da je to težak put za nju i da ona neće izdržati jako sunce, duge vožnje i nehigijenske uvjete, tako ti izaberi sto ćeš i da ti još kažem onaj brod koji si imao kao varijantu za izlazak iz Izraela to ne postoji i to je neizvedivo. Mi ćemo se nekako snaći, ali ne tim brodom.”
Rekao sam Zoranu kako mi je žao da nisam sa Georgom prošao ovaj put i kako nije bio u pravu kad mi je rekao da solucija sa ovim brodom ne postoji te da Ivana nemože izdržati ovaj put. Na sve to mi je Zoran odgovorio “jeb.. te Georg on je Australac, mi smo Hrvati to je druga narav”.
Međutim ujutro nas je Moše otpratio do trajektne luke i zamislite iznenađenja na koga smo naletjeli u trajektnoj luci, isti dan isti sat , Georg, Helga i njihov novi prijatelj Davor podrijetlom Bosanac koji živi i radi u Austriji.
Veliko je bilo iznenađenje na njihovim licima ali smo se svi pravili da je sve uredu i ukrcali se u brod za Cipar, cijelu večer sam se častili pivama i pričali, sudbina je htjela da se opet spojimo, to je čarolija puta koja je uvijek nepredvidljiva.
Kako smo iz Grčkog Cipra uspjela prijeći na Turski, te kako smo živjeli poput brodolomaca na napuštenom otoku dok smo čekali 4 dana na brod za Tursku i kako smo sreli ljude koji putuju po 12 godina po svijetu pročitajte u slijedeći ponedjeljak.
Željan Rakela