” Od Splita do Egipatskih piramida IV “
Impresionirani smo napustili Kameni grad Petru i krenuli za Aqabu. Prolazili smo pustinjskim krajolicima i promatrali kako uz cestu leže brojne deve. Ono što nas je nerviralo bio je pijesak. Vjetrovi s boka su ga stalno nanosili na nas, pa se nismo mogli obraniti – probijao se kroz vizir kacige i ulazio mi u oči. Ušao mi je taj fini pustinjski pijesak i u usta stvarajući bljutav okus pod zubima.
No, nekako je prošla i ta vožnja kroz pješčanu zavjesu nakon čega smo stigli u Aqabu, jedinu luku u Jordanu. Grad je osnovan još 3989 godina prije Nove ere, smješten je na Crvenom moru i ima oko 100.000 stanovnika. Postao je izuzetno popularna destinacija za turiste, ronioce zbog toplog mora i bogatog ribljeg fonda.
Unatoč svemu, nismo planirali ostati u Aqabi nego se ukrcati na trajekt za Egipat. To nam nije uspjelo iz prve jer smo zakasnili, pa nije bilo druge nego čekati idući brod. Prema planu plovidbe je trebao isploviti u ponoć, ali je iz nama nepoznatih razloga kasnio. Napokon se uputio u 2 sata ujutro i iskrcao nas u Egiptu u 5 sati ujutro, što i nije baš neka vesela ura. Na putu čovjek razvija posebna umijeća koje jamačno ne prakticira tijekom života u vlastitome gradu. Primjerice, u domicilnom mjestu nemaš toliku potrebu komunicirati s ostalima jer zapravo sve znaš. Iako smo imali GPS, u stranom gradu je neminovnost pitati gdje je točka A, kako doći do točke B… Tako sam u luci upoznao Egipćanina AHMETA. Čovjek je čak pričao engleski i bez problema nas doveo do kampa Devils Head (Ras Shetan).
Potrebno je naglasiti to da kad uđete u Egipat morate prvo potražiti policiju koja radi samo za turiste ” turist police ” . Tamo rješavati mnogo papirologije, i oni rade mnogo provjere kako vas i viza, tako i motora. Carnet je neophodan i to je prvo sto vas pitaju isto kao i u Siriji i Jordanu. Nakon par sati dobijete i dvije registarske tablice koje moraju ići na motor umjesto HR tablica. U Egiptu je normalno da motori imaju prednju i zadnju tablicu, ali ja sam samo stavio zadnju preko svoje tablice i zalijepio je srebrenom trakom.
Bilo je interesantno gledati kako se radi pretres na granici, znaci sve stvari koje su ukrcane u veliku prikolicu moraju da se istovare , pregledaju i tek onda vraćaju natrag. Među tom prtljagom ima i televizora, monitora i još mnogo osjetljive opreme, sam ne znam kako se to sve ne polomi, jer se te stvari doslovno bacaju na jednu gomilu.
Nakon pretresa i sređivanja papira odlazimo sa našim novim prijateljem Ahmetom u kamp koji nam je on preporučio Devils Head ( đavolje glave ) .
Kupaju se u haljinama
Svi se ronioci slažu u procjenama da je za njih ovo pravi raj na zemlji. U moru su 42 stupnja Celzija, ribe ima ‘kao u priči’, baš kao i koralja, grebena, školjaka… Moram priznati da nam se nije osobito svidjelo kupanje u Crvenom moru. Dobro, mi smo naviknuti na Jadran i ugodnih plus 25. Nekako se da podnijeti i temperatura mora do 30 stupnjeva Celzija, ali je 42 uistinu previše. – Pretoplo je ovo za gušt. Ti se kupaj, ja ću radije sjediti u hladu – rekao samo Ivani koja nije odgovorila. Njoj je toplina očito odgovarala.
Kada se poslije plaža napunila, ustanovio sam da se moja supruga skoro jedina kupala u dvodijelnom kostimu. Ne znam koliko je ljudi zbog toga sablaznila, ali ju je dio domaćih kupačica poprijeko gledao. A kako i ne bi kada su Egipćanke u more ulazile u dugim crnim haljinama i feredžama, kako nalaže tradicija kod Muslimana. Malo prije ručka je na plažu stigla i ekskurzija iz Izraela. Momci i cure su začas okupirali plažu i unijeli dodatnu živost. Poskidali su se u kostime kao i mi Europljani, stoga su kupačice u dugim haljinama ostale u manjini. Dok sam ležao na plaži odmarajući se, vidio sam da se u pozadini diskretno pojavio oklopni transporter. Oko njega je bilo 10-ak dobro naoružanih egipatskih vojnika čija je zadaća bila jasna – pazili su na Izraelce, ali i ostale turiste. Poslije cjelodnevnog odmaranja zaspali smo kao topovi u obližnjoj slamnatoj kućici koju smo platili 2$.
Kupanje smo nastavili kroz jutro idućeg dana prije odlaska u Dahab, poznatu turističku destinaciju. Dahab se nalazi 80 km sjevernoistočno od Sharm el-Sheikha, a u njemu djeluje više od 50 ronilačkih klubova što dovoljno govori koliko su podvodni izleti popularni među stranom klijentelom. Ležanje po plažama je bilo OK; ali sam i dalje imao problema s probavom. Odlasci na WC su bili česti, a gubitak tekućine veliki. Stoga nije bilo druge nego otići do ljekarne. Cim sam ušao u ljekarnu , ljekarnik me pozvao u prostoriju izad pulta legao me i spojio na infuziju u koju je uspricao par injekcija. Zbog toga nije trebalo ići u bolnicu – infuziju sam za 33 eura dobio u ljekarni. Bolje rečeno, dobio sam koktel injekcija i nakon toga sam se uistinu osjećao bolje, isplatilo se svaki euro.
Navečer sam napravio intervju sa novim prijateljem Ahmetom i naučio ga dvije stvari na Hrvatskom ” Hajduk živi vječno ” i ” hoću BMW “. Nakon intervjua Ahmet nas je odvezao sa svojim terencem u centar grada. Zaustavio je terenac nakon par kilometara uz cestu, izvadio kesu hašiša i počeo motati jointe. Ponudio je i nas , ali nitko od nas to nije konzumirao, tako da je sam morao sve popušiti. Oznakom napušen je vozio prilično brzo pogotovo preko ležećih policajaca, toliko smo odskakali da smo glavama udarali u krov, a on se samo smijao i gledao ravno sa svojim staklenim ocima . Nije nam bilo sve jedno , pogotovo sto ispred našeg kampa ima mnogo naoružane vojske i policije i ne bi bilo jednostavno da nas zaustave pretresu i nađu kesu hašiša koja se nalazila ispod Ahmetovog sica. Dok bi im mi objasnili da nemamo ništa s tim već bi bili u nekakvom zatvoru, ali to je rizik kad sjedate u automobil sa potpunim neznancem.
Napokon smo se vratili u kamp gdje je vladalo opće ludilo, Izraelci su pjevali svoje pjesme, plesali, a svugdje oko nas se pušila ili trava ili hašiš. Za to vrijeme oklopni transporter je i dalje bio na svojoj poziciji isto kao i naoružani vojnici kojih je navečer bilo još više nego preko dana.
Kroz tunel do Kaira
Idućeg dana smo se oprostili od Ahmeta i krenuli dalje prema Cairu. Prošli kroz Ahmed Hamdi tunel ispod Sueza. Prolaz ispod kanala dug je 1,63 km i ima promjer od 11,6 m, a specijalno je napravljen za automobile i motocikle. Odmah po izlasku iz tunela na kilometar satu mog motora se pokazalo okruglo 150.000 km , a tada je bio star ravno 3 godine i 4 mjeseca.
Ušli smo zatim u glavni grad Kairo gdje smo ostali tri dana. Prvo naselje na lokaciji današnjeg Kaira bila je rimska utvrda zvana Babilon i sagrađena je 150 godina prije Krista. Sada je Kairo po veličini smješten na 13. mjesto najvećih na svijetu jer mu prema službenim podacima aglomeracija iznosi 15,2 milijuna stanovnika. Egipatska metropola se nalazi na obalama i otocima Nila, južnije od mjesta gdje rijeka napušta svoju pustinjom oivičenu dolinu. Na istočnoj strani rijeke je najstariji dio grada. S obzirom da se gradio kroz stoljeća, pun je uskih uličica i džamija koje služe kao orijentiri. Zapadni, moderniji dio je potpuna suprotnost. Neki dijelovi su po uzoru na Pariz napravljeni u doba Ismaila Veličanstvenog, s time da njime dominiraju državne zgrade modernog stila.
Nas je neugodno iznenadio i izluđivao prometni kaos u gradu. Semafori su misaona imenica, a u centru neopisiva gužva traje skoro cijelog dana. Zanimljivo, na cestama ima najviše Volkswagen kombija T1 koji su najpoznatiji iz doba hipija , ali i Zastavinih stojadina. Nismo se mogli snalaziti u tom prometnom kaosu, pa smo se poslužili mojim omiljenim trikom na putovanjima u stranim zemljama. Naime, platio sam jednom taksisti da vozi ispred nas i dovede ispred hotela Europa u ulici Piramida. Ime hotela nažalost nema veze sa stvarnošću – u njemu uopće nije kao u Europi, nego je je sve prljavo i prašnjavo, a cijena visoka – 60 dolara.
Navečer sam htio da osjetim kako živi grad, ostavili smo motore i iznajmili taksi , inzistirao sam da nas vozi popularni ” stojadin ” i nije prošlo puno naišao je zastava 127. Naravno taksi je bio bez svijetla kao i većina vozila, sa nekakvom dlakom na kontrolnoj tabli i luda vožnja po Cairu je započela. Bilo je jako uzbudljivo, ali uzbuđenju nije bio kraj nakon Stojadina sam iznajmio kočiju sa jednim konjem , iz koje je kreštala jaka muzika i ta kočija je imala znak Ferrarija. Uz veliki galop konja jako brzo smo se kretali kroz gužve u Cairu, vozili smo se i brzim cestama sa tri trake, prosto je nevjerojatno kako se sva ta vozila i zaprežna kola ne sudare, prolaze jedan od drugoga u milimetar.
Kasno navečer samo se vratili u nas hotel Europa, kada smo šetali velikim hodnikom prema našim sobama jasno se vidio trag usisivača koji je prošao tapetom po kojem mi gazimo, bila je to jedna duga vijugava linija po sredini hotela.
Tu smo ipak prespavali jednu noć, trebalo je pod hitno da pronađem novoga domaćina u ovom gradu da mi olakša snalaženje i eto ga , poznanstvo s Egipćaninom Khaleb Al-Muyta idućeg jutra spasilo daljnjeg ‘mučenja’. Čovjek je bio vrlo fer i odveo nas je do hotela Delta s 4 zvjezdice. On je čak isposlovao da nam zaračunaju cijenu noćenja od 30 dolara, kao da smo Egipćani. U Egiptu su dvostruke cijene , jedne za turiste , a druge za domaće stanovnike, moram priznati to mi se jako svidjelo, kad bi naša država uvela to barem za ulaznice u nacionalne parkove i parkove prirode te muzeje, mislim da bi to bilo pošteno.
Na ulasku u svaki hotel su detektori metala, kao da ulazite u aerodrom i naoružani policajci dugim cijevima. Iako smo se nalazili u hotelu jako blizu piramida, ulice su bile jako prljave, pune prašine i mnogo olupina i smeća nalazilo se uz samu cestu. Pomislio sam u tom trenutku u sebi
” da se Tutankhamon digne iz mrtvih i da vidi sto su mu napravili od njegovog Caira ne bi se dobro proveli ”
Toga dana smo motore ostavili da miruju i odlučili vidjeti piramide stare 5000 godina. Ispred tri piramide, vječnog počivališta egipatskih faraona, stražari sfinga visoka 20 i duga 73 m, okrenuta prema istoku. Same piramide su ogromne i čini mi se nevjerojatno da su ih gradili robovi. Više izgleda da su ih gradili građevinski inženjeri koji su rabili precizne matematičke izračune i alate, uz znanje astrologije. To kažem jer svaki ogromni kameni blok izgleda kao da ga je laser kidao. Čudo jedno. Obašli smo također muzej faraona i mumija u centru Kaira. Na ulazu su nam međutim oduzeti fotoaparati i kamere. Nije me to posebno pogodilo, budući da sam ostvario vlastitu davnu želju i izbliza vidio Tutankhamonov zlatni sarkofag, kao i njegovu zlatnu posmrtnu masku. Tutankhamon je bio 12. egipatski faraon koji je vladao od 1334. do 1323. p.n.e.
Cijela priča oko proročanstva i otkrića njegove grobnice me oduvijek fascinirala. Naime, pronašao ju je u Dolini kraljeva u studenome 1922. Howard Carter. U njoj su članovi njegove ekspedicija pronašli veliko bogatstvo – zlato, dragulje i bisere, ali i sarkofag od čistog zlata u kojemu je bilo položeno mumificirano faraonovo tijelo s zlatnom maskom. Carter i njegova ekipa su bili oduševljeni artefaktima, ali nisu pridavali posebno značenje natpisu na kojem je stajalo upozorenje – smrt će snaći one koji ometaju faraonov san!
Tutankhamona je ubila kočija
Slučajno ili ne, proročanstvo se djelomično ostvarilo s obzirom da je u roku od šest tjedana nakon otvaranja grobnice umrlo 12 ljudi koji su u tome sudjelovali. Nakon 7 godina samo su još dva člana prve ekipe bila na životu, a ukupno su umrle 22 osobe koje su imale veze s ekspedicijom. Howard Carter je živio još 17 godina nakon otkrića grobnice i umro je u 64. godini života. Uz sve misterije i zanimljivosti, Tutankhamon je postao najpoznatiji faraon svih vremena, a tek 2013. su britanski forenzičari razriješili misteriju njegove smrti. Oni su zaključili da ga je ubila kočija dok je bio na koljenima. Smrskala mu je rebra i zdjelicu, te zdrobila srce.
Mene je međutim nakon povratka u hotelsku sobu čekala nova nevolja – nigdje nije bilo ni fotoaparata ni novčanika. Tražili smo ih Ivana i ja, ali ništa nismo našli. Zato smo posumnjali na krađu i odmah zvali turističku policiju. Srećom, bila je to bura u čaši vode, nitko ništa nije ukrao nego sam pogriješio – ja. Vjerojatno iscrpljen velikom vrućinom, zamotao sam mahinalno stvari u posteljinu. Našao sam ih poslije, kad je bilo kasno – već sam zvao svoju banku i naložio im da blokiraju kreditne kartice. Tako sam na kraju sam sebi zatvorio dotok novca i morao zvati svoju knjigovođu Anitu Dormiš u Split da mi pošalju novce Western Unionom, Zoran mi nije mogao posuditi novce jer je zaboravio pin svoje kartice.
Sasvim slučajno smo vidjeli neobično vjenčanje u našem hotelu u Kairu. Trajalo je samo 2 sata, s time da su umjesto alkohola, svatovi pili vodu. Zamjena za janjetinu bila im je piceta, dok su krokant glumila tri kolačića. No dobro, nisu sva vjenčanja kao kod nas, druge zemlje, drugi običaji.
Kad smo odlučili da odemo u sobu stigli su novi svatovi, ovi su bili puno bogatiji od prethodnih.
Imali su muziku uživo koja ih je cijelim putem pratila, slavlje je bilo na krovu našega hotela. Posto sam imao jako dobru kameru pozvali su nas da se i mi pridružimo svatovima, sto smo Ivana i ja prihvatili s objeručke. Vidjeli smo razne običaje, npr. prvo mlada tamjanom vrti iznad glave mladoga da mu istjera zle misli iz glave , pa on to ponavlja njoj, zatim dolazi profesionalni plesač koji izvodi poseban ples gdje u jednom trenutku skida dio svoje haljine i vrti je poput tijesta za pizzu povise svoje glave. Nakon toga dok se okreće u krug , taj dio haljine nekako smota tako da izgleda da nosi malu bebu u naručje, sto vjerojatno obilježava plodnost. Preporučujem da na YouTube pogledate ovaj ples koji je stvarno interesantan. Ivana i ja smo ostali dugo u noć da se zabavljamo na tom piru, dok je Zoran ostao da spava u svojoj sobi.
U sljedećem tjednu pročitajte sto smo sve proživjeli na putu prema Izraelu i kako smo se proveli u Jeruzalemu i u Palestini u Betlehemu.
Željan Rakela
