Od Splita do Egipatskih piramida III
Upravo dok sam pisao ovaj putopis dobio sam tužnu vijest da je moj prijatelj motorista Željko Radić iz Baške vode poginuo vraćajući se iz Šibenika, kamion mu je oduzeo prednost i on je odletio pod kamion i na licu mjesta izgubio život. Nikako se nisam mogao skoncentrirati na tekst, ova vijest me strašno pogodila, zaista mnogo, mnogo divnih ljudi i mojih prijatelja je izgubilo živote na motorima i sto je najgore mnogi među njima su bili ozbiljni ljudi sa velikim iskustvom i to pokazuje koliko smo izloženi opasnosti koja vreba iza svakog ugla i često svo iskustvo i znanje ti ne mogu pomoći, zato prijatelji moji , kolege motoristi, budite maksimalno oprezni, izbjegavajte alkohol i koristite zaštitnu opremu te dok vozite mislite na one koji vas vole i trebaju…….
Nakon predivne Kapadocije , ulazimo u Siriju. Na samoj granici ulazak je bio jednostavan sa carinicima koji su definitivno bili jugonostalgičari. Međutim kasnije će te vidjeti da izlazak iz Sirije nimalo nije bio lak kao ulazak, no krenimo redom.
Prešavši granicu stigli smo u Aleppo, najveći grad u Siriji kojeg po drevnom nazivu zovu i Halab. Smješten je na sjeverozapadu zemlje i jedan je od najstarijih gradova na svijetu što jasno pokazuju arheološki nalazi iz 6. stoljeća prije Isusa Krista. Povjesničari kažu da je Halab vjerojatno nastao tako davno radi strateškog položaja i uloge značajnog trgovačkog punkta smještenog na pola puta između Mediterana i Mezopotanije (današnji Irak). Nažalost, stvarnost u Aleppu u ovo moderno doba nikako ne odgovara pričama iz slavne povijesti.
Onako umorni smo u centru grada ušli u hotel gdje smo očekivali zasluženi odmor, ali smo se susreli s lošim uvjetima koje se riječima ne mogu dobro ni opisati. Da se razumijemo, navikao sam na sve i svašta, no ova se zgrada u stanju raspadanja samo s puno mašte mogla nazvati hotelom. Za ne ‘falit’, prve su se nevolje dogodile odmah iste večeri. Ivana i ja smo ostavili najnužnije stvari u sobi i izašli na večeru. Na povratku sam htio opet ući u sobu, ali mi se, zamislite samo, u ruci slomila kvaka od vrata. Nije bilo druge nego slomiti vrata i praktički provaliti u vlastitu sobu. No dobro.
Kad sam sjeo na nekakvu fotelju u hodniku ispred sobe dok sam čekao majstora da mi otvori vrata od sobe ona je propala pod mojom težinom pa sam dobro izderao leđa. Te situacije nalik onima u stripovima Alan Ford ipak nas nisu izbacile iz takta. Da budem iskren, nismo ni imali drugog izbora. Traženje drugog hotela po mraku nije dolazilo u obzir .
Ivana se prva išla tuširati i nakon samo nekoliko minuta začuo sam krike iz kupatila. Kupatilo je bilo puno velikih crnih žohara koji su bili izrazito tvrdi, tako da sam ih morao par puta zgaziti da bi napokon pukli. Iako su bili katastrofalni uvjeti brzo smo zaspali jer smo bili jako umorni. Motore zbog toga nismo ni raspakirali – sve smo ostavili ispred hotela u nadi na neće biti lopova kada padne mrak.
Soba – gnijezdo krpelja
Ujutro smo otišli na doručak i konobar nam je htio podvaliti vodu iz špine. Ukoliko putujete kroz arapske zemlje nikako ne pijte vodu osim one flaširane i zatvorene. Ako vam konobar donese unaprijed otvorenu vodu vratite je natrag i zatražite zatvorenu, jer oni nerijetko u nju uliju vodu iz vodovoda koja sadrži određene bakterije na koje mi Europljani nismo navikli pa zbog toga možemo imati velikih zdravstvenih problema poput proljeva i slično.
Platili smo ceh – 35 dolara za 2 sobe, te brzo ‘pobjegli’ iz ruševnog zdanja. Srećom, tijekom noći nitko ništa nije odnio s motora, pa smo ujutro krenuli prema Damasku, glavnom gradu Sirije.
Prevalili smo 370 km i odsjeli u luksuznijem hotelu s klimom i TV-om. Recepcionar nam je dozvolio da parkiramo motore unutar hotela pokraj recepcije.
Plativši 50 dolara za dvije sobe očekivali smo ugodniju atmosferu što je bila potpuno pogrešna procjena. Istina, zgrada i sobe su bile OK, ali smo brzo otkrili da tu već postoje drugi ‘gosti’ – bube nalik krpeljima.
Dok se Ivana tuširala ja sam legao na krevet i određivao rutu za sutra u svojoj navigaciji. U jednom trenutku sam osjetio nešto iznad desnog uha kako me ugrizlo. Počešao sam se i vidio crnu bubu sličnu krpelju. Pokušao sam je ubiti međutim tek kad sam je jako prignječio iz nje je izašlo mnogo krvi koja je ostavila trag na čistom lancunu.
Uzeo sam sprej za komarce i nasprejao jastuk. Nakon samo nekoliko sekunda su počeli izlaziti krpelji iz jastuka. Nakon što sam ih poubijao cijeli jastuk i lancun su bili puni krvavih flekica.
Kad je Ivana izišla iz kupatila bila je u šoku, isto kao i recepcionar kojega sam pozvao da vidi taj prizor. Brzo je pobjegao iz sobe i dao nam ključeve od druge sobe na katu ispod.
Nova soba je bila ok, ali Ivani i meni nije bilo svejedno, stalno smo umišljali da nas nešto svrbi. Svu odjeću smo izvadili iz torbi i svu je temeljito pregledali da nam se te baje nisu uvukle u odjeću i obuću. Nakon toga smo pregledali jedan drugoga da nam nisu u kosi , bojali smo se da nam se nisu negdje na tijelu zakačili poput krpelja pa da ne dobijemo puste komplikacije međutim dobro smo prošli, na našim tijelima nije bilo tih napasnika.
Ujutro od osoblja doznali da je riječ o bubama koje ne zabijaju glavu u tijelo kao europski krpelji, nego poput komaraca domaćinu sišu krv i odu. Prolazeći kraj sobe gdje smo ratovali s bubama, vidio sam neke ljude kako je deratiziraju. Bilo kako bilo, Sirijci su brzo reagirali na naše proteste i uhvatili se posla oko istrebljenja ‘vojske’ krpelja.
Sasvim suprotno od iznenađujuće ugodnog ulaska u Siriju, upali smo u velike probleme prilikom izlaska iz ove države. Kada smo stigli na granicu s Libanonom, platili smo 42 dolara takse za izlaz i dežurnome cariniku smo pokazali uredne papire. Pogledao ih je letimično i onda značajno upitao – gdje su vam vize za Libanon? – Nemamo ih, no dobiti ćemo ih na njihovoj strani prijelaza – kazao sam mu na engleskome, jer sam te upute dobio od Jordanske ambasade. Učinak tog opravdanja je bio kao kada na vatru polijete benzin! Ne znam zbog čega se Sirijac naljutio, zacrvenio kao paprika i zabranio nam odlazak. Činilo mi se apsurdnim da njega brine imamo li ili nemamo vize za susjedni Libanon.
Muke na granici
Vidjevši da smo u nevolji bez krivnje, jer vizu nismo trebali vaditi prije jer je pravilo da se viza dobije na granici kao i Jordanska.
U pomoć su nam tada priskočile dvije žene iz Bejruta – kršćanka Aida i njena majka Tabitha. One su također prelazile granicu i mobitelom zvale carinike na libanonskoj strani odakle su kratko i jasno poručili – neka Hrvati dođu, riješit ćemo vize na našem graničnom prijelazu. Pogađate već, bijesni sirijski carinik o tom rješenju ništa nije želio čuti. Tada sam zaigrao na kartu strpljenja, nadajući se da će upaliti. Čekanje se tako proteglo na 5 sati, ali rješenja nije bilo na vidiku. Carinik je ostao uporan kao mazga, pogledavao je prema nama i sebi mrmljao u bradu nešto poput – Hrvati no pasaran. Nakon duge pat pozicije, odlučili smo se vratiti u Damask jer glavom nismo mogli kroz sirijski zid.
S obzirom da nismo ni izašli iz Sirije, tražili smo da nam vrate 42 dolara, plaćena u obliku izlazne takse. Naravno, pravili su se blesavi govoreći – no money, no money. Pa dobro, kad je već tako, htjeli smo nastaviti prema Damasku i zaboraviti na 42 dolara. Malo morgen! Čim smo okrenuli motore, dogodio se novi apsurd. Sirijci opet traže dolare i naplaćuju nam ulaz, takse, osiguranje, Carnete… Nema veze što uopće nismo napuštali teritorij Sirije, plaćaj bratko opet. Nova prepirka nije urodila plodom – platili smo ‘ulaz’ 40 dolara i bijesni poput riseva odjurili prema drugoj granici s Jordanom.
Kako smo potrošili više od 5 sati čekajući na jakom suncu umirali smo od žeđi. Nakon par kilometara poput fatamorgane nam se ukazala mala trafika usred ničega gdje se prodavalo hladno piće. Kupio sam vodu, naravno zatvorenu i flaširanu, ali radi velike žeđi sam iz cuga popio litru i pol hladne vode. Kupio sam još par litara za po putu do Jordanske granice.
Napokon Jordanaska granica, nosili smo potvrde o već plaćenim taksama za izlaz, nadajući se kako će ih na tom prijelazu priznati. Kakvi smo naivci ispali – carinici su nam tamo mrtvi-hladni rekli kako ti papiri ne vrijede. Odnosno vrijede, ali ne za taj izlaz nego onaj gdje smo platili za izlaz u Libanon.
Luda kuća… Iz principa sam se svađao s njima i nisam htio ni čuti za novo plaćanje od 42 dolara. Nekim čudom su popustili nakon sat vremena nadmudrivanja. U nekakvoj smo trafici dobili pečat, napustili Siriju i ušli u Jordan. Doviđenja Sirijo, zemljo loših hotela i gramzivih carinika…
U Jordanu problema nije bilo, ali je ulazna karta tj. viza bila osjetno skuplja – čak 80 dolara po motoru. U Aman smo stigli oko 19 sati, umorni od nepotrebnih problema i rasprava na granicama. Čak nismo ni spavali kako treba jer smo dobili želučane tegobe. Pa kako je to moguće kad sam pio zatvorenu flaširanu vodu. Iz jednostavnog razloga jer smo po velikoj vrućini naglo pili hladnu vodu i prehladili crijeva. To je uzrokovalo probleme s crijevima i dugotrajne boravke u WC-u. S tim problemima vas neću zamarati jer svi oni što idu na daleka putovanja moraju računati na mogućnost želučanih nevolja. U Amanu smo barem mogli reagirati – sutradan smo u apoteci kupili tablete protiv proljeva i nadali se boljitku.
Popio sam čak 4 tablete, sjeo na motor i krenuo u pravcu Petre, udaljene 250 km. Priznajem, jedva sam odvozio tu dionicu premda to uopće nije dalek put za zdravog vozača. A meni se temperatura tijela popela na 40 stupnjeva, što je kontraindikacija tableta protiv proljeva. Stisnuo sam zube i nekako stigao do hotela Sella u Petri koji je nosio oznaku s 3 zvjezdice. Izvalio sam se iscrpljen na krevet, buljio u plafon i uzeo Lekadola koji mi je na kraju nešto smanjio temperaturu. Pošto je Europom harala svinjska gripa morao sam paziti da recepcionar ne primijeti da sam bolestan, pa da ne završim u kakvoj njihovoj karanteni na promatranju.
Uzimao sam mnogo tekućine i odmarao, Ivana i Zoki nisu imali nikakve probleme.
Sutradan mi se smirilo stanje , a Zoranu je tek počelo, kasnio je jedan dan za mnom dok Ivana nije imala ama bas nikakvih problema, to su vam žene. Unatoč nelagodi koju smo imali otišli smo posjetiti legendarni grad u stijeni Petru.
Grad isklesan u stijenama
Unatoč svemu razgledavanje Petre bilo je lijepo i nezaboravno. Na samom ulasku u Petru nakon sto platite karte nude vam da iznajmite magarce koji će vas odvesti do samog grada. Kako je bilo vruće i pretpostavili smo da trebamo dugo hodati iznajmili smo tri magarca i dobro bili namagarčeni. To jahanje je trajalo svega 5 min i stigli smo na odredište, nakon sto smo sišli vodiči koji su vodili magarce do lokacije traže tip i to u tolikoj mjeri da se ne odvajaju od vas dok im ne date nešto dolara. To je Zorana jako iznerviralo, uz proljev još i ova napast.
Ovaj povijesni i arheološki grad na jugu Jordana nastao je 312 godine prije Nove ere. Zapravo je isklesan u stijenama i nekada je bio glavni grad Nabateansa. Nalazi se na UNESCO World Heritage listi od 1985. godine i s pravom je najposjećenije turističko mjesto u Jordanu. Ulaznica za posjet košta 21 dinara (oko 180 kuna), ali se stvarno ima što vidjeti. Svi su objekti, njih 10-ak, isklesani u stijeni. Do njih se dolazi preko impresivnih kamenih prolaza koji su vizualna atrakcija ne samo zbog oblika, nego i posebne boje kamena nalik ružinoj, zbog čega ga turisti nazivaju i Rose City.
Zanimljiv je podatak kako Zapadni svijet nije ni znao za Petru sve dok je javnosti 1812. godine nije prezentirao švicarski istraživač Johann Ludwig Burckhardt. Kameni grad nalazi se na nadmorskoj visini od 810 m, a čudo je kako su njegovi stanovnici napravili mrežu navodnjavanja. Naravno, stoljeća su ugrozila Petru pa nekim građevinama prijeti djelomično urušavanje. Ipak, shvaćajući vrijednost tog povijesnog dragulja, Jordanci, UNESCO i ICOMOS svake godine ulažu značajne napore da sačuvaju Petru.
Petra je stvarno nešto sto trebate posjetiti i svakome tko je u mogućnosti bih to preporučio.
Nakon Petre krenuli smo prema gradu Aqabah gdje smo se morali ukrcati i trajekt za Nowibba u Egiptu. Cesta prema Aqabi je bila predivna , a to kaže i njen sam naziv ” kraljevska cesta ”
Stižemo u trajektno pristanište i saznajemo da nam je prije pola sata otišao trajekt te da moramo čekati 14 h na sljedeći.
čim sam ušao na terminal primijetio sam da lokalno stanovništvo spava na podu, na hladnim pločicama te stopala naslone na zid vjerojatno da im se tijelo bolje hladi.
Odmah sam krenuo na prilagođavanje okolini, upoznao sam jednog građevinarskog arhitektu pod imenom Ahmet koji ide istim brodom kao i mi za Egipat. Nas novi prijatelj Ahmet je iz svog terenca izvukao veliki ćilim, podlegao ga na asfalt pored naših vozila i svi smo legli na njega , tako da smo se u potpunosti uklopili u lokalno stanovništvo. Nakon 14 sati trajekt je stigao ukrcali smo se u njega i krenuli za Egipat.
Sto smo sve doživjeli u Egiptu i kako smo se proveli u Cairu na našem krajnjem odredištu pročitajte u sljedeći ponedjeljak.
Željan Rakela