” Od Splita do Egipatskih piramida II “
Nakon BiH, Srbije, Bugarske i Istambula trenutno se nalazimo u Kapadociji točnije u nacionalnom parku Goreme.
Spavamo u predivnom hotelu imena 1001 noć. Nažalost prošle godine kad sam bio na putovanju za Azerbejdžan i Iran isto sam htio spavati u tom predivnom hotelu, međutim na tom mjestu nije bilo više ni traga od hotela, kao da nije nikada ni postojao, prava šteta.
Hotel je cijeli doslovno uklesan u stijeni kao i mnoge nastambe u okolici.
Te stijene su u stvari erodirana lava vulkana i jako je mekan tako da se da lako obrađivati. Najviše mi je sličan Itungu koji se koristi u građevinarstvu za izgrađivanje kuća i pregradnih zidova, lagan je za obradu a u isto vrijeme je jako čvrst i dobar izolator.
Otišli smo posjetiti nacionalni park Goreme koji je upisan kao svjetska baština UNESCO-a od 1985. godine, svakome bih preporučio da to obavezno posjeti uistinu je predivno.
Naime, cijelo to podneblje je nastalo nakon vulkanske erupcije planine Erciyes, prije oko 2000 godina, pepeo i lava su oblikovale mekane stijene Göremea koje su erodirale djelovanjem vjetra i vode u današnje neobične oblike. Tipični oblici su stošci, stupovi, tornjevi, obelisci i igle koje imaju visine do 40 metara i pokrivaju područje čak od oko 20 000 km². Najdominantnije je brdo u dolini je Akdağ (1325 m), dok je obližnji vulkan Erciyes još uvijek aktivan. Okolni krajolik je poljoprivredni s mnogo raštrkanih sela.
To čarobno podneblje već stoljećima privlači mnoge turiste ali i avanturiste kao sto je privlačio u povijesti samoga Marka Pola, a u novije doba i svima poznatog Željka Malnara koji je tokom 70-80 godina vodio brojne ekspedicije u Kapadociju, o kojoj je snimio reportaže i dokumentarne filmove, te napisao knjigu “u potrazi za staklenim gradom” koja je izdana 1986. godine.
Za mene je cijelo područje jako interesantno, a pravo iznenađenje bio je podzemni grad Derinkuy napravljen ispod Kapadokije na, vjerovali ili ne, osam etaža. Podaci o njemu datiraju iz vrlo davnih vremena ili još točnije rečeno, prvi se put spominje iz perioda od 7. do 8. stoljeća prije Nove ere. Nitko sa sigurnošću ne može reci tko je izgradio i kada te velike podzemne gradove i tunele. U svakom slučaju, tijekom stoljeća je služio kao utočište lokalnim stanovnicima i izbjeglicama od raznih neprijatelja, silnika i osvajača.
Podzemni grad je zapravo malo arhitektonsko čudo s obzirom da ima ventilaciju preko tunela dugog 55 m, kao i mogućnost opskrbe vodom. Osim toga, kada je bio kompletiran na svih osam etaža, u njemu se moglo skriti oko 20.000 ljudi, što je, bez ikakve sumnje, impresivna brojka. Stanovnici su radi stalnih opasnosti napravili i sustav primitivne komunikacije putem rupa u zidovima, dok je ulaz u grad priječio okrugli kamen od 200-300 kg, s rupom u sredini. Kroz nju su stražari gledali tko dolazi, no rupa je igrala i veliku ulogu pri zatvaranju iznutra. U Derinkuyu su se nekada davno skrivali kršćani, bježeći pred muslimanima. Čak su noću kuhali da ne bi otkrili položaj i tako bili izloženi napadu muslimana. Moram reći da me oduševio podzemni grad, unatoč činjenici da se dijelom urušio, pa turisti mogu doći samo do pete etaže. Naprosto je bilo fascinantno boraviti na mjestu koje su ljudi iskopali pred 2800 godina. Tu vremensku barijeru je teško i proći mentalno, stoga smo kao turisti šetali unaokolo i divili se starim majstorima iz prohujalih vremena.
U Kapadociji se nalazi i veliki broj kršćanskih crkava i samostana iz bizantskog doba. Osobno smo u crkvama vidjeli i freske iz razdoblja od 7. do 14. stoljeća ali su nažalost te koje smo mi vidjeli bile mnogo uništene i to namjerno.
Nakon višesatnog razgledavanja nacionalnog parka Goreme , svratili smo posjetiti mjesto gdje žene ručno rade mnoge suvenire, a najvise rade turbane koji predivno izgledaju. Skoro svi suveniri imaju po jedno ili vise malih plastičnih očiju koji se nose , a služe u obranu protiv uroka.
Napokon smo krenuli prema našem hotelu, međutim prije samog ulaska u hotel čuo sam jednog gospodina kako nas doziva vičući ” Yabba Dabba Doo ”
Predstavio se kao “pećinski čovjek”, hvaleći s kako ima najveću kuću u Kapadociji.
To je prirodno napravljeni stožac unutar kojega je isklesana nastamba čak na 6 katova.
Ponudio mi je da slobodno uđem i besplatno razgledam i snimim njegovu kuću. Samo da napomenem da sam tog istog gospodina sreo i prošle godine nakon 5 godina na istom mjestu kad sam išao sa terencem na put za Iran.
I kako smo se cijeli dan penjali, provlačili i pješačili nisam mogao izdržati, a da ne posnimim i njegovu kuću. Bila je jako interesantna, unutrašnjost je predivna, na podu su meki i veliki tapeti, na svakom katu ima i malih prozorčića tako da stalno cirkulira svije zrak.
Kad sam se popeo na zadnji kat uhvatila me potreba za mokrenje i onda mi je došlo jedno logično pitanje. Ukoliko spavate na šestom katu i usred noći se trebate pomokriti to znaci spuštanje strmim skalama do izlaska iz kuće, tom prilikom ćete probuditi sve ukucane, pa ponovno penjanje do svoje sobe.
Odgovor je jednostavan sa sobom nose tutu tako da izbjegnu svu tu gnjavažu.
Pećinski čovjek mi je rekao da svakom mladom bračnom paru koji dođe kod njega na bračno putovanje poklanja besplatno spavanje u njegovoj kući.
Napokon smo stigli u hotel, prvo što nas je iznenadilo bila je pjesma koja je svirala u hotelu. A pjevao je poznati bosanski pjevač Dino Merlin. To nas je jako dirnulo, a pogotovo Zorana, pitao sam konobara jeli on zna tko to pjeva, odgovorio je ” Dino Merlin on je iz Bosne i Hercegovine ”
Odjednom je počela velika grmljavina i jak pljusak. Na moje iznenađenje menadžer hotela je po velikom pljusku izašao van i po velikoj kiši sa vrećama za smeće dobrih 10-tak minuta pokrivao naše motore kako ne bi pokisnuli. Osoblje hotela je bilo predivno.
Šteta sto taj hotel vise ne postoji.
Dok je vani pljuštao pljusak odlučio sam napraviti intervju sa gospodinom Memom koji prodaje suvenire, a upoznali smo ga dan ranije kad nas je darivao sa mnogim suvenirima. Pošto je bio period Ramazana htio sam ga točno pitati sto je sve zabranjeno, kome i što to znači za nas turiste.
Uglavnom dok traje Ramazan, a traje mjesec dana, od 7 – 19 ništa ne jedu i ne piju. Ukoliko ste bolesni ili ste putnici na nekom velikom putu ili ste pak trudnica za vas ta pravila ne važe.
Također tih 30 dana nema ni seksa. Za strance može biti problem da možda u to vrijeme ne rade restorani i slično ili da budu velike gužve jer svi zajedno krenu u isto vrijeme da jedu. Uglavnom ako ste turist u muslimanskoj zemlji za vrijeme Ramazana ja vam preporučujem da jedete, ali ne da vas baš svi vide, jer tim ljudima je jako teško to izdržati, tako jedite, ali potrudite se da vas se baš ne vidi u razdoblju od 07-19h
Došao je trenutak da napustimo Kapadociju i predivan hotel 1001 noć te da krenemo dalje prema Siriji. Nisam nikada do tada bio u Siriji i nisam znao što nas čeka na granici.
Imali smo Carnet za motore koji je obavezan za Siriju i vize koje sam prethodno izvadio u njihovoj ambasadi u Beogradu.
Sjećam se kad sam vadio Sirijsku vizu da su me pozvali u njihov ured na ispitivanje. Bio sam zbunjen osjetio sam da nešto nije uredu. U prostoriji sam bio ja, još dva gospodina i jedna gospođa. Ovaj malo stariji gospodin me je upitao ” Ivana i Zoran su dobili vize , ali vi još ne, imam jedno pitanje za vas, naime vaš otac se zove Jakov, jeli on Židov, na to sam mu kroz smijeh odgovorio ” ne on je samo Bračanin, škrt je ali, ne baš kao Židov “, moju šalu nije nitko shvatio pa sam im dalje objasnio da sam kršćanin, katolik i da nemamo nikakve veze sa Židovima te da mi nitko u užoj i široj obitelji nije Židov, te da nikada nisam, a i nemam namjeru posjetiti Izrael. Tek sam im onda navukao osmijeh na lice i napokon dobio i ja pečat tj. vizu za Siriju. Zbog tog iskustva nisam znao što me čeka sada na granici
Srdačni doček na sirijskoj granici
Prešavši 560 km, stigli na Sirijsku granicu čiji prijelaz nije bio uopće onakav kakav sam očekivao. Umjesto problema, pretresa i puno pitanja u stilu: gdje ćete, što ovdje radite i slično, ulazak je bio – spektakularan.
Prvo su carinici počeli vikati ” Tito, Tito, Jugoslavija” Pokušavali smo im objasniti da smo Hrvati, a ne Jugoslaveni i da više nema Jugoslavije, ali oni su me i dalje gledali veselim pogledom, ne shvaćajući šta im govorimo Zoran i ja.
Trebali smo platiti nekakav pregled prije ulaska u Siriju jer je u Europi harala svinjska gripa međutim doktor je bio na marendi tako da su nas carinici Jugonostalgičari propustili bez pregleda i na taj nam način uštedili novac kojim smo trebali platiti pregled.
Nakon što smo platili 39 dolara osiguranja po motoru, svi su na naše ogromno iznenađenje mahali, trubili i srdačno nas pozdravljali. Ne znam do današnjeg dana jesam li bio u pravu, ali sam imao dojam da rijetki Europljani dolaze u Siriju na motoru, pa smo mi uistinu bili nesvakidašnji gosti. Kako inače objasniti takvu srdačnost i pozdrave lokalnog stanovništva, čak i od carinika i policajaca koji su po tradiciji skoro svuda rezervirani i službeni. Nevjerojatno, ali lijepo.
Kako smo se proveli i sto smo sve proživjeli kroz Siriju, Libanon i Jordan pročitajte u slijedeći petak.
Željan Rakela