Popeti se na zvonik Sv. Dujma samo je jedna od nizu turističkih mogućnosti koje grad podno Marjana nudi u sve masovnijem konzumerskom turizmu ili je jednostavno stvar osobne prirode i odabira svakog građanina Splita da iz sasvim drugačije vizure percipira svoj vlastiti grad?
Siguran sam da je to poput vječnog pitanja ‘biti ili ne biti’ mukotrpna, a nekima i sasvim nepoznata dilema.
Naime, uvjerenja sam da bi kada bi se izračunala brojka građana koja se barem jednom u svom životu popela na visine zvonika ona bila zanemariva.
Zaista, paradoks ako ozbiljnije razmislimo, jer pitanje je koje se samo od sebe nameće je što ustvari vidimo ili mislimo da vidimo, volimo li svoj vlastiti grad ili samo pričamo o tome?
Povijest samog grada, a samim tim i znamenitog zvonika što se tako ponosito izdiže iznad rimskog trga koji u miru vječnom čuva izvorna egipatska sfinga je ponešto nejasna. Zna se da je sama gradnja zvonika započela sredinom 13. stoljeća i trajala sve do sredine 16, stoljeća, što je iznimno dug graditeljski period, a samim tim spaja najbolje elemente romaničke i gotičke arhitekture. Zvonik specifičan zbog svoje arhitektonske vitkosti te karakterističnog stepenastog sužavanja prema vrhu uklapanjem u antičko graditeljsko nasljeđe svojim dekorativnim elementima, vijencima i kapitelima u formatu lukova i otvora izvrsno korespondira s arkadama Peristila.
Samim tim bi trebao postati školski primjer interpolacije u suvremenoj arhitekturi iako je sam stvaratelj nepoznat. Pitanje je što nam danas može ponuditi mukotrpno penjanje na sam zvonik (ne bi preporučio za one koji imaju fobiju od visine), što ćemo vidjeti ili osjetiti kada se domognemo vrha i pogleda koji oduzima dah.
Zaista ne znam što su mnoge generacije u prošlosti, bližoj ili daljnjoj, ugledale kada bi se našli na tih 60 m visine, vjerojatno neku drugačiju i bolju vizuru, a možda i ne?
U vremenu kada se svaki pojedinac, pa tako i sam grad, preispituje gdje se nalazi na globalnoj mapi svijeta, od kuda potječe, kuda ide i gdje mu je mjesto, pogled sa zvonika sv. Dujma nam otkriva odgovore na sva postavljena pitanja.
Ispred nas stoji grad definirane povijesti, grad koji ima svoj identitet i smjelo prkosi izazovima vremena.
Ako se vratimo na sam početak, odnosno izgradnju Dioklecijanove palače, pa svo daljnje širenje, devastaciju, pa ponovnu izgradnju grada koji vidimo i svakodnevno uživamo u današnjem obliku i vremenu, ni sami nismo svjesni privilegije grada koji nam se nudi.
Zaista je privilegija na tako relativno maloj površini vidjeti i osjetiti ne samo ljepotu, već cijelu jednu povijest i kulturna nasljeđa.
Jednostavno se može nanjušiti duh prošlosti, smjena vladara, prevlast civilizacija i vjerskih ratova.
Mnogima od nas koji svakodnevno koračamo tim drevnim ulicama rijetko nam pogled odluta u visine, u neke druge vizure.
U današnje doba često se pitamo što je zapravo Mediteran i kako iskonski nepatvoreni Mediteran izgleda?
Dok nas medijski bombardiraju s mnogim poželjnim destinacijama u obliku „doživite iskonski Mediteran” zaboravljamo da ono što Mediteran jest i uvijek će biti imamo tu oko sebe.
Promatrajući gradske vizure s visine zvonika sv. Dujma nudi nam se odgovor na pitanja gdje zapravo Mediteran egzistira i gdje smo mi u svemu tome?
Pogled s tog 60 metara visokog zvonika budi jednostavno sva osjetila.
Prvo je ono što vidimo, zatim ono što čujemo, a na kraju i ono neopisivo što nam se uvuče u nosnice, sve nas to vuče u neki zen položaj.
Bitno je nadasve ono što vidimo i ma koliko se god pričalo o devastaciji gradske jezgre, ono što vidimo dijelom i jest devastirano, ali s druge strane je jedinstveni svjedok prošlih vremena i nudi nam nabildanu fuziju moderne tehnologije i tisućljetne arhitekture.
Promatrajući grad s te visine kao da je vrijeme stalo, ali se i dalje nekako pomiče. Grad živi, prilagođava se, mijenja se kao i ljudi koji ga oblikuju i davaju mu dušu.
Sve te fasade, a što je najzanimljivije, splitski krovovi, ma koliko god bili nedograđeni, prekriveni šumom antena, raznih kabela ili jednostavno famoznih tiramola s kojih se u nekom svom ritmu njiše svježe oprano rublje, zaista zbunjuju.
Na prvi pogled da ne znamo da smo u Splitu, pomislili bi da ispred sebe gledamo nešto nedefinirano, neki miks Lisabona ili svetog Jeruzalema.
U svakom pogledu gdje se god okreneš povijest se transparentno očitava, ne samo povijest, očitava se i sam život.
U svom preciznom ciklusu života i smrti, jer sve se mijenja. Ništa nije vječno ni nevino.
Tu svaki kamen, svaka fasada i krov pričaju svoju priču, svoj životni vijek.
Ako tome dodamo prigušene zvukove brodova i prigušeni žamor prolaznika, na trenutak nam se čini da smo zakoračili u virtualni svijet igara, ali ne ipak smo tu stojimo i gledamo, okrenemo se, pa i dalje gledamo i ono što vidimo zaista je „sajber” kozmičko ili je to samo današnji Mediteran?
Onaj Mediteran koji smo mislili da smo davno izgubili, a cijelo vrijeme je sramežljivo tu pored nama. Ne onaj idealan Mediteran beskrajnog plavetnila i bijelog galeba iz turističke brošure.
Nevjerojatno je ono što nam se nudi.
Sa svakim pogledom, tu je povijest i sadašnjost, tu su golubovi i galebovi, krovni svjetlarnici, gradski trgovi, intimne privatne terase.
Pred nama se otkriva cijeli jedan novi svijet koji jasno kazuje: ,,Tu sam, živim i dalje i živjet ću tu još stoljećima.
U tom pogledu odvija se život, sve slike grada, pjesme i vlastiti snovi, sanjarenja isprepletena s realnošću.
Ako tome dodamo beskrajno plavetnilo koje s južne strane uokviruje pogled i zelenilo marjanskih borova s druge strane, zaista imamo Mediteran pred nosom.
Sve ono što smo htjeli ili gdje bi voljeli da budemo tražeći svoje mjesto djelovanja je ustvari svakodnevno tu. Potrebno je samo popeti se u visine i shvatiti da iskonski Mediteran nikada ne umire.
Može s vremenom poprimiti drugačiji izgled, mogu ga narušiti megalomanske želje i nekontrolirani turizam, ali u nekoj konačnici Mediteran je neuništiv.
Kada se popnemo na visine i sagledamo sve vizure grada u toj nepreglednoj šumi krovova , antena i kablova, shvatimo da nam se u svakom tom crijepu, pa i tom omraženom klimatskom uređaju što nagrđuje povijesnu vrijednost, otkriva Mediteran.
Mediteran nije samo idealna izvorna očuvanost lokaliteta, Mediteran je život.
Kako i sam život nije idealan, nekad je sjajan , nekada bijedan, tako i slike grada koji gledamo nisu savršene, ali su jedinstveni prikaz realnosti u kojoj živimo.
Sve te slike i zvukovi koje nam se nude na visini od 60 metara nude nam sliku Mediterana kakav je bio i kakav je danas.
Stoga, ako se pitate kako Mediteran izgleda, popnite se na zvonik sv. Dujma i dopustite sebi slobodu da doživite na sebi svojstven način – iskonski Mediteran.
Više u kategoriji: kulturna baština, život
Damir Gerovac, dopisnik