Ovdje iznosimo još jednu zanimljivu priču o tom Ljepotanu. Riječ je o nogometnoj utakmici između Vilenjaka i Vukodlaka, mitskih nadnaravnih bića iz Modrog jezera, koja se odigrava kada jezero presuši. Do sada je na njegovom dnu odigrano šest utakmica. Prva je bila daleke 1943. godine kada je nakon jakog potresa jezero presušilo sredinom jeseni.
No prije toga, riječ-dvije o još jednom njegovom fenomenu i nastanku naziva nogometnih momčadi. Jedna momčad zove se Vilenjaci, a druga Vukodlaci. Prvu čine igrači iz samog srca Imotskog te kuća sa njegove zapadne strane, dok su Vukodlaci igrači iz naselja s istočne strane jezera.
Modro jezero obiluje brojnim pećinama koje su nastale prirodnim procesima nakon prolaska podzemnih voda kroz njegove stijene. Tako su najpoznatije pećine Golubarska (nekoć stanište divljih golubova), Boškova (ime dobila po nekom Bošku iz Imotskog), pećina Top, a svakako je najpoznatija Vilinska pećina koja se nalazi na zapadnim liticama jezera, dugačka oko 15 metara. O njoj su ispričane brojne legende. Prema jednoj je ime dobila po vilama, jer bi lijepe i mlade djevojke zlatne kose, plavih očiju, tijekom noći bez mjesečine odnosile stasite i mlade Imoćane. Cijele noći u Vilinskoj pećini s njima bi pjevale i plesale, pile rujno vino, a onda bi ih pred zoru vraćale njihovim kućama. Vile su zapravo nadnaravna bića, simbol ljepote, razuzdanosti i dobrote.
S druge pak strane, vukodlaci su ružna, dlakava mitska bića, ona od kojih ljudi bježe, a djeca ih se straše, jednom riječju, negativci su.
I tako su imotski Vilenjaci i Vukodlaci „ljuti” protivnici, stoga svi s nestrpljenjem očekuju presušenje jezera kako bi odmjerili snage u nogometu, najvažnijoj sporednoj stvari u Imotskom. Svakako je i organizacija utakmice, obilježavanje terena, postavljanje vratnica, naravno i sama igra, jedan veliki spektakl koji se danima prepričava u Imotskom. Igrati u jednoj od te dvije momčadi prestižni je čin i onaj tko je odigrao i jednu jedinu minutu, ulazi u povijest. Jer, tko zna kada će jezero opet presušiti.
Ipak, do sada je odigrano šest utakmica i svih šest završilo je neriješenim rezultatom. U Imotskom nakon toga kažu: Ako nikako drugačije ne može, onda mora završiti makar pošteno i to neriješenim rezultatom.
A pripreme za ovaj spektakl s okusom blata traju danima. Posebna ekipa odlazi na presušeno dno jezera dan prije same utakmice, premjerava ga, iako se kapaciteti igrališta unaprijed znaju, a to je otprilike 75×45 metara. Zatim se igralište obilježi. Broj igrača je devet plus jedan. Kazneni prostor umjesto pravokutnika obilježen je u obliku se slova V (Vilenjaci i Vukodlaci). Kazneni udarac izvodi se sa same točke kaznenog prostora. Stative su od drva, ukrašene isušenom jezerskom travom. Prije početka utakmice sviraju fanfare članova gradske glazbe, a sudac mora biti iz kuće koja je jednako udaljena između kuća Vilenjaka i Vukodlaka. Nema žutih i crvenih kartona, jer ako se i faulira igrač, piše u nepisanim pravilima ove utakmice, ne može se ozlijediti, jer padne na mekani i osušeni jezerski mulj. Prije samog početka utakmice Vukodlaci se uz gromoglasnu viku spuštaju sa istočnih strana jezera gdje je velika sipina od pijeska i sitnog kamenja. Tradicionalno su u crvenim dresovima. Vilenjaci dolaze mirnije, serpentinskim putevima izgrađenim još davne 1900. godine. Imaju bijele dresove. Susretnu se na središtu igrališta i izmjene se darovi. Vukodlaci donesu domaćih uštipaka, kruh ispod saća (peke), jednu do dvije velike demižone domaćeg vina. S druge strane Vilenjaci donose Imotsku carsku tortu, rafijole i domaći liker od višanja. Kapetani prije početka utakmice nakratko nazdrave vinom i višnjevačom. Tada uslijedi fotografiranje. Cijela vojska onih s fotoaparatima snima momčadi, ali i njih snimaju s momčadima, jer to je događaj koji se možda dogodi samo jednom u životu. Nakon toga započinje utakmica uz gromoglasno bodrenje brojne publike. Od njihova navijanja odzvanjaju visoke litice, pa izgleda kao da ih je na tisuće u jezeru. U Imotskom znaju kazati da imaju i najveći stadion na svijetu. Utakmica ima dva poluvremena koja traju po 40 minuta, a ako se prije toga igrači umore, jer je ipak teško trčati po mekanom terenu, može trajati i kraće. Tim više, ako teren nije do kraja osušen, noge upadaju do gležnjeva. Pauza između poluvremena traje dvadesetak minuta, degustiraju se primljeni darovi s početka utakmice. Svaka momčad u svom taboru, ali se vino zajednički pije na centru igrališta.
Ako neka od momčadi vodi u rezultatu, a bliži se kraj utakmice, sudac gleda prvu priliku da dosudi kazneni udarac za gubitaše, kako bi ovi izjednačili. Ako igrač koji puca penal promaši, nastavlja izvoditi sve dok ne zabije gol. I tada se svira kraj utakmice.
Pravila su pravila, vele u Imotskom, i njih se treba držati. Nakon utakmice svaka momčad odlazi sa svoje strane jezera kući, a s njiima i veliki broj njihovih navijača. Ono najljepše zasigurno je običaj da se svi skupa nađu na zajedničkoj večeri kada se prepričavaju zgode s utakmice.
Bilo je posebno zanimljivih programa na dnu jezerau četvrtom i petom susretu tamo 1976. godine i 1986. Plesalo se imotsko kolo, gostovali imotski folkloraši, svirala je Gradska glazba iz Imotskog i dolazili oni u maskama koji se vole maskirati za vrijeme imotskog karnevala. U svakom slučaju bila je to prava nesvakidašnja pučka fešta.
Ove godine se zbog visoke razine vode utakmica neće odigrati. Ali, tko zna, možda hoće već slijedeće godine. Zato poštovani čitatelji Terracon News-a, pratite kretanje vodostaja, i mi ćemo vas izvještavati i kada se bude organizirala sedma utakmica. Dođite u Imotski, spustite se na dno Modrog jezera i uđite u povijest. Jer, možda vam to biti prvi i posljednji put u životu.
u
Tekst i foto: Braco Ćosić
