Solari su naziv za kamenite stube što su povezivale donji s gornjim dijelom starih kamenitih kuća. Gradnja stuba unutar same kuće, kako bi se dosegao kat iznad, u selima Imotske krajine smatrao se nepotrebnim, štoviše luksuznim, jer se time gubio dragocjeni prostor unutar prostorija u kojima je stanovao uglavnom veliki broj ukućana, a i tehnika gradnje bez cementa i ostalih modernijih građevinskih materijala i nije bila u prošlosti toliko poznata. Stoga je glavna komunikacija između prizemlja kuća i u većini slučajeva prvoga kata, upravo bio solar.
A gradio se ponajviše sa glavne strane kuće, vrlo rijetko sa strana, a gotovo nikako sa suprotne strane. Jer, trebalo je brzo i sigurno, posebno u hladnim ili kišovitim danima, doći do gornjeg kata gdje su uglavnom bile sobe za spavanje. Koristile su se uglavnom samo jednom dnevno kada se išlo na spavanje. Cijeli život u kući odvijao se u prizemlju u kuhinji s kominom, ponegdje štednjakom, namješten sinijom (niski okrugli stol) i drvenim tronošcima za sjedenje.
Solari, ti putevi u nebo, građeni su isključivo od kamena. Temelj su im bile veće kamene gromade isklesane žuljevitim rukama, a na njih su se tehnikom suhozida postavljale manje kamene fasade. I kada bi se udarili temelji, na njihova leđa stavljale su se isklesane kamene grede koje su služile kao stube.
Solari su bili dio svakodnevice našega seljaka u imotskim selima. Ljeti se na njima sjedilo, pričalo i pjevalo, na njima se i ljubovalo, po njima trčalo, igralo, penjalo, padalo, klelo i preklinjalo,nerijetko i proklinjalo, s njih se dozivalo, po njima su padale suze radosnice i žalosnice, njih su ljubile noge generacija. Izjutra bi prvo njih čistile mlade nevjeste metlom, a na njima su stajali i lavori (umivaonici) za jutarnje umivanje, po njihovim rubovima mirisala je rusulica (masliđan), a prelijepe boje garifula i đirana davale su im poseban šarm.
-Vidi ga kakav lijep solar ima,govorilo se na selima,vidi se da mu je i u kući čisto i da mu cvjeta sreća. Ili: -Vidi kakav mu je solar, neuredan, tako mu je neuredno i u kući. –
I tako su stari kameniti pogrbljeni divovi nosili i radost i tugu, u njedrima svojim čuvali su i drva za duge zime, a danas… Danas su solari obrasli dračom, iz njihovih kamenitih ruku iznikao je korov, u njedrima njihovim kote se zmije ljutice. Jednom riječju, po njima više ne idu noge, ne hoda život. Tek poneki ljubitelj baštinskog naslijeđa Imotske krajine očuvao ih je, uredio, tek toliko da se sjeti kako je njima hodao u život. Šteta, a bili bi solari divan kameni eksponat za turiste i one željne ljepote Dalmatinske zagore.
Tekst i foto: Braco Ćosić
