Škropljenje je obred kojim svećenik ili biskup škropilom, a domaćin, domaćica ili netko drugi od ukućana grančicom na primjer, hrasta, bora ili jele, prskaju blagoslovljenom vodom osobe, stvari, domove, štale, dvorišta, vrtove i sl. s namjerom da se očiste i da se od njih odagnaju „loše misli“. Obred je drevnoga postanja i dio je mnogih religija. U kršćanskoj kulturi obred škropljenja u sakramentu križa postoji od samih početaka. Osim sakramenta krsta u Katoličku Crkvu obred je uveden preko Galikanske Crkve u 15. stoljeću.
Prema narodnom vjerovanju, na blagdanske dane priroda se budi, ali s njom i „loše misli“. Stoga su se škropili ukućani, kuće, štale, stoka, košnice, dvorišta i druga imanja. U prvoj polovici 19. stoljeća domaćin je marvu vodokrsnom vodom škropio prije tjeranja na ispašu. Vjerovalo se da će stoka tako biti zaštićena od vukova. Kod mnogih je drevnih naroda zmija bila predmet kulta, jer je ona izvor svih nevolja na svijetu pa je zbog toga treba umilostiviti. U kršćanskoj je simbolici zmija poistovjećena sa nevoljom. U Dalmatinskoj zagori i drugim mjestima, domaćica bi izašla prije svitanja i prošla oko kuće škropeći sve krštenom vodom i solju da zmije ne bi ujedale tokom godine. U Boraji kod Šibenika slavila se Jurjevo (Jurjev dan) tako što bi se nekoliko dana prije toga blagdana pred kućom okupljao narod i po nekoliko puta pjevao pjesmu Veseli se zemljo, Bosno ravna. Predvečer, uoči toga dana, blagoslovljenom vodom škropile su se štale, torovi, dvorišta, kuće, jer se vjerovalo da dan uoči Jurjeva oko kuća hodaju vidine, vještice, a blagoslovljena voda bi ih otjerala. Uvečer na Jurjevo pred kućom bi se igralo, pjevalo i veselilo.
U Kočerinu, Privalju, Izbičnu, Jarama i drugim selima kod Širokoga Brijega prije izlaska sunca obilazila se stoka i cijelo imanje i škropilo blagoslovljenom vodom, i molilo za dobar urod i zdravlje stoke. Usorski seljaci imaju običaj poraniti na polja da ih poškrope (osobito mladu pšenicu) i zasade grančicu jelke što je posvećena na Cvjetnu nedjelju. Otkida se križić jele i pričvrsti se na štap dužine jednog metra. Taj se štap zabode u zemlju, a bit toga je da se vidi da je domaćin prošao poljem i poškropio ga. Budući da je sveti Juraj prvi blagoslovio polja, usorski seljaci očekuju u jutarnjim satima malo kišice da barem pokvasi rog volu ili ovnu. To bi bio znak da je i sam Bog blagoslovio sve ono čemu se tko nadao – seljacima polja, pastirima stado.
D. Šabić