Metallica; ikone teškometalnog rocka i sinonima za heavy metal koji je istodobno radikalizirala, inovirala i popularizirala da bi postala titan rocka kakve odavno više ne “proizvode” i superzvijezda popularne glazbe danas svedene na industriju pop-pjevačica i prateće dance-galanterije.
Na samom koncu 20. stoljeća ta i takva Metallica je snimila i objavila “S&M”, live album realiziran uz San Francisco Symphony Orchestra za koji je aranžmane raspisao Michael Kamen.
Iz tog razloga nije čudno da se Metallica nakon dvije dekade vratila na “mjesto događaja”, ali ne u omanji Berkeley Community Theater nego u novu arenu Chase Center koja je i otvorena koncertom najvećeg heavy metal benda i San Francisco Symphony orkestra.
Unatoč personalnim promjenama i izmjeni pola repertoara dojam je uvelike sličan. Snimka albuma “S&M2” je grandioznija, bombastičnija i napucanija, a radi veće dvorane glasnija je i publika.
Gastronomski rečeno, svaki sloj te simfo-metalne torte je manje ili više ukusan, no zbog previše slojeva i file preteško sjeda na želudac. Očekivano, stari favoriti i ovdje su najprepoznatljiviji, a bend i orkestar najskladnije “dišu” u sporijim i melodioznijim pjesmama poput “The Day That Never Comes”, “The Outlaw Thorn”, “One”, “The Unforgiven III” i “Nothing Else Matters”.
U bržima u kojima je Metallica već sama po sebi glasna poput pneumatske bušilice, teška poput granitnog bloka i tvrda kao dijamantni rezač, simfoničari su višak koji kao da se nadmeće i utrkuje s bendom u čijoj glazbi ionako ima simfonijskih elemenata. Arhitektonski rečeno, kao da je netko na bauhausovsku zgradu nakalemio bolleovske štukature.
Cijeli članak možete pročitati na: jutarnji.hr
Foto: Pixabay