Ovdje ćemo se dotaknuti jedne takve komunikacije stare koliko i ljudski rod, komunikacije između muškarca i žene. Ostavimo po strani današnji pristup prema nježnijem spolu gdje je vijest dana kako je neki mladić na nekom koncertu zaprosio svoju djevojku. Liju se tada krokodilske suze onih nježnijih, surferi okupiraju internetske stranice koji pišu o tom “događaju”. Svi se slažu u jednom, kako je to lijepo, simpatično, romantično. Još ako se za rep nekog sportskog zrakoplova prikači transparent “Mare, hoćeš li se udati za mene”, pa onda Mara pristane, raspukne im se srce od miline, pa to opet postane vijest. Današnji mladi parovi ponajviše se upoznaju u kafićima, raznim party zabavama, fitness klubovima. Zakaže se spoj, ode se na piće, pa i ono što nakon toga slijedi.
A kako je nekada bilo? Hajdemo malo u Imotsku krajinu u srce Dalmatinske zagore u prostranstvo kamenoga mora, vratimo se stotinjak, osamdesetak, pedesetak godina unatrag. Uputimo se u bilo koje selo od Biorina do Slivna, od Vinjana do Rastovca, i prisjetimo se kako su komunicirali ljudi, momci i djevojke. U samom gradu Imotskom taj odnos i komunikacija bila je u manirima naših primorskih gradova. Plesnjaci, serenade ispod prozora djevojaka, paljenje svijeća, bacanje maramica krišom kroz prozor da stariji ne vide. Onda romantične šetnje ulicama pred očima roditelja, a poslije šetnje u dubinu mraka Modroga jezera. Potom prvosvibanjsko postavljanje zelenih grana na prozore “izabranice srca”. Na žalost, toga u Imotskom više nema.
U prvoj polovici 20. stoljeća sila su se u Imotskoj krajini ponajviše prakticirala subotom na večer, zatim pred i na same blagdane. No, ako je momak i cura u poodmakloj fazi veze znalo bi se siliti i nekoliko puta tjedno. Momci bi ušli u kuću domaćina, pozdravili sa “Hvaljen Isus”, te bi dobili odgovor “I Marija”. Sjelo bi se oko komina.Gorjela bi svijeća lojanica,a poslije i svijeća na petrulje. Od toga nastade i poznata ganga: Ajmo kući seoski mladići, nestalo je petrulja u svići. A nestalo bi ga pred zoru. Onaj mladić koji je zamirio djevojku ostao bi s njom, ostali bi otišli. No, netko bi od roditelja, ili čak baka i djed djevojke ostajali s njima oko komina. Pazilo se na čast djevojke. Tek kada se veza učvrsti moglo se momka i djevojku vidjeti na dernecima, na nedjeljnim misama.
Na silima, uz vatru komina pričale su se dogodovštine iz svakodnevnog seoskog života, pričalo se o junacima naše časne povijesti,ali se pričalo o vilama i vilenjacima, nadnaravnom bićima, vukodlacima, koji su itekako imali utjecaja na one s bujnijom maštom. Dakako na silima se i pjevalo.Stihovi u desetercu vrvjeli su s usana kršnih mladića. Đavlu dota, ko se njome rani, moga sam se oženiti lani, Dotarice udat će te dota, a mene će pamet i lipota. Bilo je i onih malo sočnijih poput “Ja sam svoju obrija i šiša, na kominu di se pura miša”. Moj dragane reci di si, lipšu curu poljubio nisi. Na silima je bilo i rasprava, dapače i svađa, ponajviše riječi o tijeku poljoprivrednih radova, o konjima vranim, volovima jakim. Na silima se svađalo, ponajviše mirilo, u oči bi se reklo ono što se misli prema ne samo voljenoj osobi, već prema susjedu, prijatelju. Jer silo nije svakakvi skup nečega i nekoga, već skup ljudi dosljednih svoje riječi.
Tekst i foto – Velimir Braco Ćosić
Više u kategoriji: Vijesti dopisnika
