Šibenska kapa je najpoznatija hrvatska inačica crvene kape, vrste narodnog pokrivala za glavu. Danas je obično narančaste boje s dva niza crnih vezenih ukrasa obično zvanih bovuli, bouli, boule ili bule. Stariji oblik kape sačuvan je s muzejskim primjercima koji se danas čuvaju u bečkom Muzeju nacionalne etnografije (Österreichisches Museum für Volkskunde), Etnografskom muzeju u Splitu, Etnografskom muzeju u Zagrebu, Narodnom muzeju u Zadru, Muzeju grada Šibenika, Gradskom muzeju Drniša i Kninskom muzeju.
Zanimljiv je povijesni nastanak ove kape. Crvenu kapu se tipski povezuje s japodskim oglavljem, iako je kod Japoda bila nošena samo kod žena, dok se crvena kapa u narodu nosila i među muškarcima i među ženama.
Nakićeni oblik kape (u narodu kićenka), kakav je nošen npr. kod svadbenih djevera ili alkarskih momaka, nalikuje na neobičnu crvenu kapu koju nosi orač naslikan na fresci u crkvici Gospe Srimske između Šibenika i Vodica (XII./XIII. st.).
Na donjem ukrasnom vijencu portreta šibenske katedrale nalazi se i lik pučanina pod kapom. Ovaj portret potječe iz vremena popravka katedrale 1850. godine. Na gornjem ukrasnom vijencu portreta (iz preddalmatinčeve faze izgradnje, oko 1440.) također je brkati lik pod sličnom kapom.
Crvenu kapu je kao muško oglavlje u dokumentu iz 1500. pronašao don Krsto Stošić, dok je kao “kapu od skrleta s kožnom podstavom” pronašao u dokumentu iz 1660. godine.
Svečanosti poput proslave 900. obljetnice prvog spomena grada Šibenika 1966. godine i proglašenje šibenskog franjevca Nikole Tavelića svetim 1970. godine, kao i ekonomsko otvaranje konzumentima kulture izgradnjom Jadranske turističke ceste 1964. i izgradnjom hotela od 1966., pojačali su javni interes za kapu kao simbol identiteta i suvenir.
Nekoliko gradova Dalmacije imaju sličnu kapu kao svoj autohtoni zaštitni znak i suvenir pa se često u javnosti postavlja logično pitanje – čija je to kapa?
U Drnišu i okolici kapa je bila viša, plosnatijeg vrha, sa šupljim punjkama sa strane približne ili jednake veličine s ostalim vezenim krugovima (u narodu je drniška kapa u tom kraju jednostavno zvana seljačkom kapom).
Slična je kapa nošena i u Kninu, prije polovice XIX. st. zamotana pod crvenu čalmu. U tom smislu je današnja šibenska kapa amalgam šibenske i drniške kape, a za vrijeme širenja proizvoda tvrtke Industrije narodnog veziva, u raznim je krajevima prozvana kapom šibenkinjom. Vrijeme promjene rukom izrađivane narodne kape u kupovnu kapu iz Industrije narodnog veziva može se vidjeti na Meštrovićevim slikama u Gradskom muzeju Drniša („Momak i djevojka u kolu”, „Pastir s mijehom”, „Žene iz Dalmatinske zagore”, skulptura „Ludi Mile”, sve nastale između 1911. i 1913. godine).
Naziv “šibenska kapa”, koji u narodu nije postojao prije XX. st., opravdan je zbog nastanka ovako modificirane narodne kape u Industriji narodnog veziva. Taj povijesni obrt bio je smješten u još postojećoj zgradi u šibenskoj četvrti Varoš.
Umijeće izrade šibenske kape ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra, a mnogi su javni djelatnici širom svijeta promovirali šibensku kapu kao hrvatski povijesni proizvod, a među njima i najpoznatiji hrvatski tenisač Goran Ivanišević na primanju kod pape 27. listopada 1995.
D. Šabić