Postoji li savršen čovjek? Mnogi savjeti o tome kako se svidjeti ljudima, biti bolji, biti prihvaćen, uspjeti u ovome, onome sveprisutni su; savršenstvo kao način i cilj života podsvjesno postaje smisao i stvara pritisak na običnog, malog čovjeka, koji u ovom svijetu okarakteriziranom riječima „brže, jače, više“ sve teže nalazi pravi smisao. Smisao sebe, svog života, sreće. U svijetu i sustavu kojeg je sam stvorio. Brzina, snaga i količina kojom funkcionira njegov svijet počela ga je gušiti, činiti nesigurnim. Sve obveze, nekakva „moranja“ i dužnosti bez kraja i konca, ideali bez granica i okolina bez osjećaja i razumijevanja.
Ne znam jeste li ikad razmišljali o tome, no svi smo mi na neki način vezani za naše snove za koje vjerujemo da će nas ispuniti i ljude za koje vjerujemo da nas čine sretnima. I u tome nema ništa loše, sve dok smo svjesni jedne stvari: ne postoji savršenstvo. I to je više nego u redu. Ljudi često pate i nezadovoljni su jer od sebe očekuju previše. Od sebe, svoje okoline, ljudi, posla, društva, izlazaka – svega. A možda najviše od sebe samog.
Unutarnja percepcija upravo je ona koja nam ne dopušta opustiti se i jednostavno biti sretan… Možda je baš ovaj dan, ovaj trenutak, ovakav život sretan i savršen. Sa svim manama, nezadovoljstvima, sitnicama koje nas tište, neostvarenim snovima i željama na listi koju smo si zacrtali ostvariti do idućeg ponedjeljka, mjeseca ili godine.
Jednom sam pročitala simpatičan i jednostavan komentar: savršen čovjek je oksimoron. I definitivno se s tim slažem. Jer ideal je subjektivna percepcija, a mi smo ipak samo ljudi. No u tome i jest sva ljepota i čar. Nikad ne možemo biti savršeni za svakoga. To ne znači da nismo nekome možda upravo mi potrebni. To ne znači da upravo neki ljudi nama možda savršeno odgovaraju. To ne znači odustati od svojih ideala, želja i snova.
To znači samo prihvatiti život raširenih ruku i iz njega izvući maksimum. Uživati u njemu. Sada i ovdje.
Više u kategoriji: Život
A. Vlaić