Za života vrlo ugledan u europskim znanstvenim krugovima, tek je u novije doba utvrđeno kako je u mnogočemu nadilazio svoje vrijeme i bio preteča mnogih znanstvenih dostignuća. Ruđer Bošković, jedan od najslavnijih Dubrovčana uopće, uz iznimno snažan intelekt posjedovao je i prodornu intuiciju, a u povijesti znanosti u Europi ostavio je neizbrisiv trag.
U najplodnijem razdoblju svoje znanstvene djelatnosti napisao je četrdesetak rasprava i priredio svoje najpoznatije djelo o prirodnoj filozofiji. Bavio se problemima svjetla, zakonom kontinuiteta, zakonom sila koje postoje u prirodi… Nastavljajući putovanja po tadašnjim europskim državama, boravi u Beču i Parizu, a svoje glavno djelo „Teorija prirodne filozofije“, objavio je u Beču. U Londonu se bavi proučavanjima pomrčina Sunca i Mjeseca, a želeći iz Carigrada promatrati prolaz Venere ispred Sunca u Veneciji se ukrcava na brod. Onemogućen u svojoj nakani zbog oluje, zaustavlja se kod otoka Tenede i proučava ruševine Troje. Iz Carigrada u koji je stigao kasno za doživljaj neobičnog susreta planeta, preko Bugarske i Moldavije putuje u Poljsku, o čemu svjedoči njegov putni dnevnik. Nakon brojnih putovanja i zapisa namjerava se vratiti u rodni Dubrovnik, ali novi posao i planovi za tiskanje neobjavljenih djela zadržavaju ga u Milanu. Nakon izdavanja djela u pet svezaka „Djela s područja optike i astronomije“, umire u Milanu 1787. godine.
Bošković nije bio samo znanstvenik, nego, u duhu svoga doba, i latinski pjesnik. Bio je i član rimske Arkadije, koja je u svojim edicijama objavljivala njegove pjesme.
D. Šabić