Riječ je o osmeroapsidnoj crkvi iznad sela Ošlje sjeverno od Stona. Od te su neobične crkve, kakvih je u svijetu zaista malo, sačuvani i konzervirani ostatci zidova i do 4 m visine. Šteta je ipak što za tu prilično nedostupnu crkvu, osim stručnjaka i specijalista, šira javnost vrlo malo zna, iako bi mogla biti vrlo zanimljivo turističko odredište. I ovo je prilika da šira javnost nešto pročita o ovoj povijesnoj znamenitosti Dubrovačkog primorja, a nadamo se kako će za ovu crkvu veće zanimanje pokazati i istraživači naše kulturne baštine s obzirom da se o njoj relativno malo piše u stručnoj publicistici.
Dakle, crkva iznad sela Ošlje jedina je naša osmeroapsidna crkva, a rijetki su takvi primjeri i u Europi. Crkva je u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom i nalazi se na južnom obronku planine Utrk koja se strmo spušta prema Malostonskom zaljevu. U posljednje se vrijeme o tom mjestu čuje po zanimljivoj folklornoj grupi – Kulturnoj udruzi Linđo Ošlje-Stupa koja zna često nastupati i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ipak, Ošlje je prije tisuću godina bilo relativno veliko naselje jer ga u 10. st. spominje Konstantin VII. Porfirogenet među pet naseljenih gradova u Zahumlju kao “Josle”.
Ruševine se stare crkve nalaze na lokalitetu zvanom Bijela lokva, a okruženo je trima strmim visovima: Strmicom, Gradcom i Markovim dolom.
Stručnjaci ističu kako takvih crkava nema mnogo ni u drugim zemljama. Najsrodnija je građevina bezimenoj crkvi nedaleko Stona osmeroapsidna rotonda Saint-Michel-Entraigues pokraj Angoulêmea u jugozapadnoj Francuskoj.
Kako je crkva u Ošljemu najvjerojatnije građena u vrijeme zahumske neovisnosti, bilo bi sasvim razumljivo da je građena za vladavine najmoćnijega zahumskog kneza – Mihajla Viševića, a pritom ne treba zanemariti ni legendu o obližnjem dvorcu ili utvrdi.
Za kraj, povijest govori kako narod crkvu zove “Mirine”, “Banovi dvori”, “Rotonda”, “Grčka crkva” (što je uvijek sinonim za Bizant) ili jednostavno “kod Bijele lokve”, pa se iz tih naziva ne može odrediti njezino ime.
Izvor: oslje.com
Više u kategoriji: kulturna baština
D. Šabić