Pura, palenta, žganci, kukuruzna krupica, kako li se već zove brašno od mljevenog kukuruza. Danas je jelo koje se koristi u nekim prigodama i smatra se lijep prilog nekom glavnom obroku.
-E, da se dignuti mome ćaći ili mome didu, pa vidjeti da se pura jede uz neka fina jela, tek tako da se okusi, ne bi virovali. E, di su ti dani kada se ila sama pura i sritan je bio onaj ko je ima za skuvat dvi-tri šake.
Ovako nas dočeka jedan postariji Imoćanin iz Vinjana Gornjih kod Imotskog kada smo da pitali što misli o puri i pamti li dane kada se konzumirala češće.
Da, pura je u Imotskoj krajini bila glavno pučko jelo. Kako veli naš sugovornik, bilo je u sirotinje i prosa, ječmenog brašna, dakako, pšeničnoga, ali pura je bila vladarica stolova.
To niskokalorično i zdravo jelo othranilo je generacije i generacije, kukuruzu i njegovoj puri zahvaljivali su majke i očevi jer im je bila glavno jelo njihovoj djeci. Pura s mlijekom, pura s kiselim mlijekom, pura sa zaprženom slaninom, pura s umakom od mesa (u rijetkih koji su to mogli sebi priuštiti), pura friška, pura od dva, tri i više dana (u onih koji su bili siromašni). I tako to lijepo jelo, rekosmo, danas je prilog bogatih večera uz lešo kokoš, slatkovodnu ribu s gradela, lešo ribu iz mora.
– Danas je možeš, kume, kupiti di te volja, ma ne miriše onako kako je mirisala pura moga dida i ćaće – veli nam naš sugovornik. Danas su ti neka umitna zrna kukuruza, iz Amerike, odakle ti ja znam, pa imaš i kukuruza i pure iz našeg Imotskog polja, ali se baca umitno gnojivo. A ja ti imam svoga kuma u Krstaticama, tamo iza Bijokove, di on sije kukuruz od svoga simena, gnjoji ga stajskim đubrivom. Pa da vidiš, kume, kakvo je to brašno kada se samlije u vodenici na našoj Perinuši ili ručno na onom kamenom žrvnju. Da je bolestan čovik, ozdravio bi od nje. E, pura, pura, sirotinjska narodna rana, ali uvik draga i mila i uvik su je puna usta, sa sjetom priča priču o puri stari Imoćanin.
Više u kategoriji: Vijesti dopisnika
Piše : Braco Ćosić
