Do osamnaeste godine je posjedovao crni pojas u taekwondou, karateu i plavi pojas u judu. Nakon toga počinje se baviti boksom u kojem u 17 borba ostvaruje 16 pobjeda.1980-ih se proslavio borbama u kick boksu i tajlandskom boksu. Među one rijetke koji su ga uspjeli poraziti su Dennis Alexio i Don Wilsono. Godine 1989. njemački časopis Karate Budo Magazine dodijelio mu je nagradu „Zlatna rukavica” te ga proglasio najpopularnijim u svijetu borilačkih sportova, iza njega su završili Jean-Claude Van Damme i Chuck Norris.
Iznenadio je svijet borilačkih vještina kad je u dobi od 38 godina osvojio prvi K-1 turnir nokautima u sve tri borbe. U finalu je dobio velikog Ernesta Hoosta. Turnir je osvojio s 38 godina i 208 dana te je i dan danas najstariji borac kojemu je to uspjelo.
Ovo je djelić iz sjajne športske biografske karijere jednog od najpoznatijih boraca na svijetu, koji je magistrirao šport te i danas svoja velika iskustva i športsko znanje prenosi na mlade ljude. Branko je sa suprugom i u društvu svog prijatelja posjetio naš medijski centar i odmah na prvu kao pravi fajter rekao:
– Oduševljen sam pogledavši ovu vinoteku, izložbeni prostor, medijski centar , sve je super organizirano i mislim da su Split i Dalmacija ovakvo zdanje i zaslužili.
Koliko ti Split i neki drugi gradovi u Hrvatskoj znače, s obzirom na to kako te borilačka karijera vukla na potpuno različite strane svijeta?
– Da, ja sam u Splitu odrastao, iako sam živio u Zagrebu punih dvadeset godina, doživjevši u njemu neke nepotrebne neugodnosti, zasitivši se Zagreba, odlučio sam se vratiti. Oženio sam suprugu iz Zagreba, Ivanu, koja je praktični preuzela moje poslove, pa sam se pomalo distancirao od zaštitarstva, no svakako joj u tom pomažem. Ja sam i dalje u športu, zaposlen sam u Olimpijskom odboru kao predstavnik za borilačke športove na dužnosti trenera, tako da vodim hrvatsku reprezentaciju u tajlandskom boksu, organiziram prvenstvo Europe sljedeće godine u Splitu, tako da sam dosta aktivan na tom športskom planu.
Koliko se često prisjećate prvih početaka športske karijere u borilačkim vještinama, kada ste kao mlad dečko htjeli pokazati svoju snagu, vještinu i superiornost?
– Moram kazati kako sam na početku prvo krenuo s nogometom, u Hajduka, tamo je bio trener Vojo Kačić, koji je tada kazao da sam slab fizički i onda sam zbog toga otišao na borilačke športove i eto pravog razloga zašto sam na ovoj strani.
– Počeo sam trenirati taekwondo prvo kod Petra Mijića, starog poznatog trenera, i onda poslije karate, kickboxing, tajlandski boks, K1, bio sam u Americi prvak svijeta i tada sam proglašen športašem Dalmacije i onda sam nakon saznanja o borilačkim športovima otišao u Amsterdam probati trenirati. Međutim, tada se u Hrvatskoj još nije znalo za koljeno, za low kick (udarac po nogama) i onda su me, mogu kazati, jednostavno demolirali. No, nešto malo kasnije na jednom turniru u Stockholmu pobijedio sam jednog njihovog prvaka Skandinavije nokautom, s njim sam ostao u kontaktu, zvao me da dođem u njegovu školu i tako je nastala jedna dugotrajna suradnja i danas mi je on kum na vjenčanju, postali smo i veliki prijatelji, zaljubivši se u Hrvatsku kupio je i kuću u Kaštelima.
Koliko ste zapravo aktivno bili u športu, u borilačkim vještinama, iako ste i sada u tome, tj. u Olimpijskom savezu?
– Počelo je od daleke 1975., prije toga pet godina uz taekwondo, pa sve do 2005. godine, znači, dobar broj godina.
Sada vaše znanje i športske vještine prenosite na mlađi uzrast?
– Moram vam priznati da sam upravo došao s treninga, imao sam jutros trening na Hajdukovom stadionu, tamo imamo dvoranu, ja izaberem samo borce koji će trenirati svaki dan, znači redovito, to je broj jedan. Kada nema upornosti, volje i zaljubljenosti, to je onda gubljenje vremena. Tako recimo Maro Perak, koji je poznat u slobodnoj borbi je jutros iz Dubrovnika došao na trening kod mene, bit će večeras drugi trening i po završetku ide natrag u Dubrovnik.
To je upornost i meni sasvim dovoljno da bi s njim surađivao i njemu se posvetio u borbi s rukama i nogama. Imam i dva mala dječaka po 12 godina koji svaki dan s Brača s trajektom dođu u Split, na Hajdukov stadion naprave trening, jutros su došli i onda se vrate, idu u školu… Za mene su to najvažniji pokazatelji upornosti i ljubavi prema ovom športu.
Imate li slobodnog vremena za sebe, obitelj, prijatelje?
– Uvijek imam vremena za sve, samo ga treba dobro organizirati, pravilno ga rasporediti, taj radni dan kako ga ja zovem. Ima se vremena i za druženje s prijateljima i za trening i to za dva dnevno, sin mi igra nogomet pa se posvetim i njemu. Zadovoljan sam sa svojom obitelji i to je najvažnije. U poslu sam imao problema i smatram da se nije to samo meni dogodilo, zapravo, ima više športaša koji hoće da se paralelno sa športom bave i businessom, to sam i ja radio i zbog toga sam imao neugodnosti, ali ne dovoljno da ne mogu opstati. I kao što vidite, supruga se bavi zaštitarstvom, ja sam u športu i to mi predstavlja veliko zadovoljstvo, te smatram da mogu prenijeti jako puno svog znanja i iskustva na druge, mlađe.
Kakvi su planovi do kraja godine?
– Evo već sutra idem za Sarajevo, tamo sam dobio jedno veliko priznanje fakulteta za šport koji daju priznanja s istočne i jugoistočne Europe. Čast mi je što su u meni prepoznali nagrađenog kao športaša, ali i kao znanstvenika i to će biti dva – tri dana jako lijepo druženje s prijateljima, športašima i to me osvježava.
Kako će vam i gdje proći blagdani Božića i Nove godine?
– Ti blagdani s obitelji, to mi je najdraže, ipak mi je posebno drago u te dane biti kući. No vjerojatno ćemo ići negdje, a kako sam živio u Zagrebu, često smo išli u Opatiju, Ljubljanu, Italiju i tako, ali ovu godinu bih volio da ostanemo lipo kod kuće u Solinu i dočekamo novu godinu.
Branko, zahvaljujem što si dio svog vremena posvetio nama, našem portalu Terracon News, želimo ti zdravlja i da još puno vremena daruješ svoje znanje, iskustvo i profesionalnost na mlade ljude.
– Hvala ti. Moram kazati da nisam završio fakultet, postao sam magistar športa, a da nisam to napravio, bio bi to nedostatak u mojoj karijeri. Ovako i kao športaš i znanstvenik imam snagu i energiju posvetiti se mladim ljudima koji žele biti dio športskog svijeta kao i ja.
Više u kategoriji: Šport; Život
D. Šabić, mag. nov.