Matice hrvatske u Podstrani i Društvo Poljičana „Sv. Jure” – Priko predstavili su knjigu „Stanja duša poljičkih župa iz godine 1725. i 1726. u Nadbiskupskom arhivu u Splitu”, autora Joze Novakovića Bepa. Pred velikim brojem znatiželjne Poljičana i njihove prijatelje iz Splita, Omiša i drugih mjesta u klaustoru crkve Gospe od Zdravlja u Podstrani nazočne je pozdravio dr. Dario Radović, predsjednik Ogranka Matice, koji je bio nemalo iznenađen velikim brojem nazočnih koji su se pridružili i obilježavanju 1000 godina od spomena Poljica. O knjizi i autoru govorili su: dr. Radoslav Tomić, akademik – povjesničar, Marko Rimac, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Splitu, Odsjek za povijest i Tvrtko Roguljić, povjesničar. Predstavljanju knjige nazočio je i glavni i odgovorni urednik – don Ivan Banić te don Vlado Đuderija, poljički dekan. Knjigu je izdalo Društvo Poljičana „Sv. Jure” – Priko u prigodi obilježavanja 1000 godina legendarnog utemeljenja Poljica. U glazbenom dijelu programa nastupili su gitarist Luka Petričević i pučki pjevači iz Tugara.
„Stanje duša iz 17. i 18. stoljeća u Nadbiskupskom arhivu u Splitu
Neki splitski nadbiskupi tražili su od župnika da nadbiskupskoj kancelariji povremeno pošalju ispise iz matičnih knjiga i prijepis stanja duša njihovih župa. Takvih je zahtjeva bilo i prije nego je to u doba duge austrijske vladavine propisano naredbom o stanju prijepisa matičnih upisa, takozvanih parica, za svaki protekli tromjesec u godini.
U popisu gradiva Nadbiskupskog arhiva iz 1883. navedeno je osam svežanja gradiva te vrste iz raznih župa vremenskog raspona između 1669. i 1803., od čega je do danas sačuvan samo onaj u kojem su stanja duša većine župa, a sastavljena su i poslana u Split tijekom godina 1725. – 1729. Glavni uzrok gubitka većeg dijela tih svežnjeva i mnogo drugih inventarskih jedinica arhivskog gradiva registriranog g.1833., ponajviše u izrazito nesretnoj sudbini zgrade u kojoj je oko 1670. do 1807. g. bila je biskupska rezidencija s kancelarijom i arhivom, a nalazila se sa sjeverne strane splitske katedrale. Nju su francuske vlasti poslije smrti nadbiskupa Lelija Cipika (1807.) upotrijebile u druge svrhe, a starije je arhivsko gradivo dugo ležalo, strpano u sanduke u vlažnoj prizemnoj prostoriji. Spomenuti nadbiskup zbog raznovrsnih, vrlo nezgodnih političkih prilika nije dobio nasljednika sve do 1830. g, a taj je novi biskup Pavao Miošić (1830. – 1836.) zatekao staru biskupijsku zgradu u do te mjere zapuštenom stanju da je bila neupotrebljiva, pa je bio prisiljen za stan i kancelariju iznajmiti prostorije u privatnoj zgradi, a tako su činili i njegovi nasljednici sve do 1904. g.kad je dovršena sadašnja zgrada Splitsko-makarske nadbiskupije.
Povijesnu vrijednost podataka sadržanih u tim sačuvanim stanjima duša prva je prepoznala Benedikta Zelić – Bućan. Ona je članku naslovljenom „Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine” arhivistički opisala gradivo cijeloga sveska te priložila popis kuća domaćina pojedinih župa s naznakom broja njihove čeljadi.
Jozo Novaković Bepo (Juraj, Ivaniš, Juraj mlađi, Ivan i Juraj najmlađi) potrudio se u cijelosti prepisati izvorna stanja duša poljičkih i nekih susjednih župa koja su sačuvana u navedenom svesku, a pisana su zapadnim tipom ćirilice za koju se u novije vrijeme udomaćio izraz bosančica. (nekoć se u srednjoj Dalmaciji za nju rabio naziv pismo arvacko, a poslije i razni drugi nazivi, među kojima i poljičica)
Jozo Novaković Bepo iz Tugara (zaselak Čažin Dolac) izdanak jedne od najuglednijih poljičkih obitelji koja je Poljicima dala pet velikih knezova (Juraj, Ivaniš, Juraj mlađi, Ivan i Juraj najmlađi) potrudio se u cijelosti prepisati izvorna stanja duša poljičkih i nekih susjednih župa koja su sačuvana u navedenom svesku, a pisana su sadašnjim tipom ćirilice za koju se u novije vrijeme udomaćio izraz bosančica ili „pismo arvacko” a nešto kasnije poznata i kao i kao poljičica. On je iz navedenog svežnja S 69 s bosančice najprije prepisao te u 33. broju „Poljica” objavio stanje duša župe Tugare, pod naslovom„Popis pučanstva župe Tugare – 1725. god. Prepisao je i one ostalih poljičkih župa, ali s objavljivanjem u spomenutom godišnjaku nije mogao nastaviti jer je isti godišnjak trobrojem 34. – 36. g. 2010. završio svoje izlaženje. Sadašnje vodstvo „Društva Poljičana” shvaćajući pravo značenje ovog povijesnog vrela za poznavanje poljičke prošlosti, ujedno poštujući trud i uloženo vrijeme g. Novakovića, kao prepisivača i priređivača, odličnog poznavatelja i ljubitelja bosančice (danas je to rijetkost) odlučilo se za izdanje ove knjige, što zaslužuje svaku pohvalu…”, pored ostaloga je zapisao prof. dr. sc. don Slavko Kovačić, jedan od boljih poznavalaca slavne poljičke prošlosti.
I na kraju, pročitajte što je za naš list kazao povjesničar Marko Rimac, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Splitu, na Odsjeku za povijest:
„Riječ je o iznimno dobro napisanoj knjizi u kojoj se donosi u prijepisu na suvremeni jezik najvažnijih i najopsežnijih izvora o povijesti prezimena stanovništva Poljica u kojem svaki stanovnik današnjih Poljica može pronaći svoje pretke, bilo po muškoj ili ženskom liniji. K tomu je za suvremenog čovjeka zanimljivo vidjeti stare oblike – poljičkih prezimena, odnosno brojne oblike poljičkih imena, tako Mijovila, Matija, Božicu, Boju, i tomu sl. koji su danas u lokalnom govoru skoro i zaboravljeni”.
Više u kategoriji:Vijesti dopisnika
Piše: Davor Grgat
