Drvodjelac Ante Prološčić iz sinjskih Ćurlina godinama ručno i strojno izrađuje zanimljive klenove balote (buće) te smrekove bukare od dva decilitra, pola i jedne litre na kojima s vanjske strane urezuje hrvatski grb. Manji su mu primjerci uvršteni i u turističke suvenire cetinskog podneblja, a najviše ih prodaje na robnim sajmovima, dakako i pučkim dernecima u Sinju, Trilju, Splitu, Solinu, Kaštelima, Klisu, Drnišu, na srednjodalmatinskim otocima, ali i u dalmatinskim turističkim destinacijama. Njegove balote viđeni su rekviziti i u hrvatskim boćarskim klubovima diljem Australije, Novog Zelanda, Njemačke, Amerike te u zemljama Europske unije, baš kao i bukare od smreke u obiteljskim vitrinama diljem Dalmacije, Istre, Slavonije, dakako i u etno-zbirkama te etno-muzejima.
Inače, u ruralnim i urbanim mjestima njeguje se tradicija igranja balota, a novi zogovi sve se više uređuju i u većim gradovima poput Splita, Šibenika, Zagreba, gotovo svugdje gdje žive Dalmatinci, naravno i Dalmatinke jer tu igru u posljednje vrijeme sve više prihvaćaju i žene te se i natječu predstavljajući svoje klubove. Čini se kako i žene i muškarci najviše vole koristiti balote izrađene od klenova drva ističući kako su znatno lakša u odnosu na one od metala i plastike. Međutim, bukare od smreke sve se manje mogu vidjeti u uporabi urbanog života dalmatinskih obitelji. Ostale su još tek u težačkim obiteljima ruralnih sredina ili u njihovim konobama, no zastupljene su i u privatnim etno-zbirkama i nacionalnim muzejima. Njihovu su uporabu iz života potisnule slične posude od stakla i plastike, a o smrekovoj bukari uglavnom pričaju vremešniji ljudi tek u rijetkim prigodama objašnjavajući kako su iz nje najčešće pili predci sadašnjih potomaka, uglavnom u Dalmaciji, najčešće kada su članovi obitelji jeli drvenim žlicama iz zajedničke drvene zdjele. To je poznato i Anti Prološčiću čiji su korijeni u Potravlju, selu u dalmatinsko-zagorskom kršu između Svilaje i Peručkog jezera.
„
Izradom balota i bukara intenzivno se zanimam od svog djetinjstva, a danas se tim poslom na sinjskom području bavi tek nas četvorica. Sve sam naučio od mojega oca Dušana koji je u Potravlju radio drvene grablje, vile, kosišća, držala, drvene zdjele i drvene žlice, od čega smo živjeli, baš kao i još petnaestak obitelji koje su se u mom kraju bavile tim zanatom. Kako su balote tradicija i popularna igra koja je ipak opstala te se svakim danom sve više širi i prenosi na naraštaje koja dolaze, te da i žene vole balotati, više sam se posvetio njihovoj izradi. Balote pravim od klena, inače najkvalitetnijega drva. Klenovinu najprije moram usjeći u Kamešnici ili Svilaji, i donijeti ju na sebi iz planina jer mi ni magare u tome ne može pomoći, a obrada slijedi tek kad se dobro osuši“, objašnjava majstor Ante Prološčić, opisujući:
„Balote sam prije izrađivao isključivo sjekirom, teslom, turpijom, a odnedavno i strojno, pa mi je lakše. Na strojnu obradu sam se odlučio jer nisam mogao pripraviti toliko balota kolika je potražnja za njima. Eto, i to potvrđuje kako se zanimanje za balotama sve više širi, a stručnjaci preporučuju igranje na balote. Sigurno su svjesni činjenice koliko igrač balota mora prijeći kilometara i kako se mora gibati dok baca, valja i pogađa taj sportski rekvizit. Drago mi je što mojim balotama igraju ne samo muškarci nego i žene diljem svijeta, najviše tamo gdje žive i rade Dalmatinci i Dalmatinke, osim Sinja i cetinskog kraja, cijele Zagore, priobalja i otoka. Danas balote igraju i dječaci i djevojčice kad nisu u školi, sve više srednjoškolci, što također govori kako proizvođači tih drvenih sportskih rekvizita imaju pune ruke posla. Sve ih volim vidjeti kako igraju i dobro pogađaju balotama koje sam izradio te kako ih drže i nose u najlon-vrećicama“.
Ističe kako je godinama proizvodio samo drvene balote. Dodaje kako je odnedavno u drvene balote počeo zabijati čavle, a nakon njih radio je i balote s vidama, pa bakrom i naposljetku olovom kako bi bile malo teže – sve prema narudžbi kupaca. Tvrdi kako mu je najlakše i najjednostavnije izrađivati balotu samo u drvu, a sve su promjera između devet i jedanaest centimetara. Kada je sve pripremljeno, ručno jednu balotu može obraditi za 25, a strojno za 5 ili najviše 10-ak minuta. Izrađuje i manje balote za dječake i djevojčice, također prema narudžbi.
„Osim balota, proizvodim i izrađujem smrekove bukare s drvenim obručima za vino. Za jedno i drugo potrebni su posebni strojevi koje sam kupio prije dvadesetak godina. Naime bukare proizvodim od smreke, a najteže mi je raditi male bukare (bukarice) kao suvenire, zapremine dva decilitra. Na većim bukarama, od pola i jedne litre, urezujem hrvatski grb s njihove vanjske strane. Nudim ih kupcima u Splitu i okolici za Svetog Duju, Malu Gospu u Solinu, Svetog Mihovila u Trilju, u Klisu, na Alku i Veliku Gospu u Sinju…“, otkriva nam Ante Prološčić.
Poručuje mladima da se vrate tradicionalnim zanatima kojima su se stoljećima bavili njihovi predci i u težim okolnostima, tim više što se proizvodi uklapaju u ponudu ruralnog turizma. Tako se njegovi suveniri, poput onih na izdašnu temu Sinjske alke, mogu vidjeti u mnogim hotelima i motelima, konobama i podrumima, privatnim zbirkama i izlozima suvenirnica – u domovini i inozemstvu. Nedavno su i Prološčićeve bukare i balote na zajedničkoj izložbi suvenira u Sinju, alkarskom gradu podno Kamička, privukle pozornost izlagača, posjetitelja i kupaca. „Balote danas imaju značajno mjesto i u sportskom turizmu ne samo u ruralnom prostoru. Osim ljubitelja ,igre na balote’, oko zogova i to ne samo i u dalmatinskim gradovima, sve više okupljaju se inozemni turisti koji dulje vrijeme ostaju uz balotaše i troše. Zapravo igre ,na balote’ dopuna su ruralnog turizma u cijeloj Dalmaciji“, zaključuje Ante Prološčić.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
