Godinu dana nakon neuspjelog puta oko svijeta kojeg sam morao prekinuti zbog sudara i teške ozljede koljena u Sibiru, odlučio sam se na novo putovanje. Bez obzira na sve što mi se događalo nakon nesreće u Rusiji, ni u jednom trenutku nisam poželio prekinuti s moto avanturama. Odlasci u daleke zemlje na dva kotača su mi nevjerojatan užitak kojemu se što češće želim prepustiti jer se tada doslovce preporodim i oslobodim uobičajene svakodnevice, odnosno problema svih vrsta. Što ćete, jedni uživaju loviti ribu, drugi se penju po planinama, a treći skijaju. Uz dužno poštovanje prema svim hobijima i ukusima drugih ljudi, meni je gušt voziti motor po dalekim destinacijama. Ako gledamo stvarnost, teško je reći da volim vjetar u kosi jer cijelo vrijeme nosim kacigu, ali bi možda prikladnije bilo reći da zovu avanture na cesti i bespuću naprosto ne mogu odoljeti.
Nakon prometne u Sibiru sam sebi postavio sam za cilj da se što brže oporavim i da što brže popravim GS-a kako bih mogao čim prije krenuti u nove avanture.
Nastradao sam 15.08., motor sam vratio iz Rusije tek 13.12., a ponovno sam bio na motoru 15.02. Taj dan sam sjeo na motor i napravio đir do Sv. Jure na Biokovu, a žice su mi bile još u koljenu, tj. klupko žice s kojim je bila isprepletena patela koljena.
Odabir destinacija i prve pripreme
Što se tiče novog putovanja, dvoumio sam se par dana oko nekoliko atraktivnih destinacija koje sam namjeravao posjetiti. Ta ruta je trebala biti jako zanimljiva i atraktivna i na kraju je izbor pao na Kapadokiju u Turskoj, Petru u Jordanu, Kairo u Egiptu, te Jeruzalem i Betlehem u Izraelu. Po običaju, poduzeo sam opsežne pripreme za put jer ne volim neugodna iznenađenja. Bolje je biti metodičan i dobro se pripremiti na vrijeme kako bi minimalizirao probleme kojih će, znam iz ranijih iskustava, ionako biti napretek. Zato uvijek volim odraditi svoj dio, a za ostalo ćemo se pobrinuti na licu mjesta.
U konkretnom slučaju su nam prva prepreka bile vize – za dobiti sirijsku trebalo je ići u Beograd, dok smo egipatsku dobili u Zagrebu. Za Jordan i Izrael nismo mogli učiniti ništa unaprijed – optimistički smo ih očekivali dobiti na graničnim prijelazima. Što se pratnje tiče, na ovo sam putovanje htio ići samo sa suprugom Ivanom, ali nam se prije samog polaska pridružio i Zoran, umirovljeni ratni invalid . Zoran je vozio BMW-a GS 1200 R, od prijašnjih putovanja je bio samo po Europi, ali ga do zajedničke avanture nisam toliko dobro poznavao, ali nisam se ni nadao da ću imati problema s njim. Međutim, kasnije se pokazalo da moj izbor partnera za ovo putovanje nije bio previše mudar. Iz toga sam izvukao određene pouke i sada s vremenske distance mogu svima slobodno kazati – pazite s kime idete na put. Uostalom, nije uzalud izmišljena stara poslovica koja glasi – ljudi se dobro upoznaju tek kada provedu duže vrijeme zajedno.
Nova avantura na dva kotača je, dakle, počela s oproštajnom bakljadom s partija MK FJAKE. Ujutro su nas prijatelji iz BMW MK Split ispratili sve do Sarajeva. Užitak nam je bio zaustaviti se u Sarajevu i na Baščaršiji pojesti ćevapčiće za ručak. Jelo je bilo odlično, pa smo se nekako siti i poletni oprostili od svojih klupskih kolega i preko Romanije krenuli za Beograd.
Beogradska posla
Na cilj smo stigli oko ponoći, prevalivši toga dana 650 km. Onako umorni radovali smo se malom odboru za doček kojeg su sačinjavali Dane, Koma, Misa, Blažo, Micko, Švaba, Šmajser i ostala beogradska ekipa avanturista koji uglavnom voze BMW – ove motore.
Ekipa motorista je primijetila je da je Zoranova kaciga cijela izlijepljena s krep trakom pa su ga upitali – Jesi li pao, treba li ti popraviti kacigu? Ako treba, nabavit ćemo ti drugu. Pa ne možeš na daleki put s puknutom kacigom! – na što je on sramežljivo odgovorio – Ma ne treba, sve je ok. U tom trenutku sam shvatio da je Zoran svoju kacigu izlijepio krep trakom kako se ne bi vidjele crveno-bijele kockice koje je zalijepio na svoju kacigu koje predstavljaju hrvatsku šahovnicu. Kad sam to shvatio rekao sam okupljenima razlog kako se oni ne bi brinuli za njegovu sigurnost. Odmah su mu svi rekli da slobodno to skine i uvjeravali ga da neće biti problema, ali on je to odbio napraviti i šahovnica je ugledala svijetlo dana tek u Bugarskoj.
Navečer smo spavali kod mog prijatelja Nikole Sandulovića koji ima predivnu vilu u atraktivnom naselju Senjak gdje su većinom smještene raskošne vile raznih ambasada. Zoran je bio vidno iznenađen luksuzom domaćinstvom i samom kućom mog prijatelja Nikole. Dobro smo se naspavali i onda dugo doručkovali s našim domaćinima u Beogradu. Pričao sam s Nikolom o raznim temama, čovjek je bio tjelohranitelj i šef osiguranja srpskog premijera Đinđića, a sad se bavi politikom i do sada je preživio 2 atentata, jednom su ga gađali kašikarom u dvorištu njegove kuće , a drugi put su mu pod vozilo postavili pola kilograma eksploziva, u zadnji tren je izašao iz vozila netom prije eksplozije zahvaljujući svom prijatelju koji ga je pozvao da mu nešto kaže. S takvim čovjekom punog životnog iskustva nikada ne može biti dosadno.
Put do Istanbula
Odjednom mi se u glavi upalila lampica poput nekakvog alarma:
– Čovječe, moramo krenuti, čeka nas put do Istanbula – rekao sam onako glasno ispred svih, iako mi je ugodno bilo pričati s interesantnim Nikolom. Oprostili smo se od njega i oko podne krenuli za Tursku. Prema planu smo trebali doći do Istanbula, ali smo prekasno krenuli iz Beograda i sporo išli preko Bugarske zbog velike kiše. Ništa nismo mogli učiniti nego voziti sporije budući da je kroz cijelu Bugarsku lijevalo kao iz kabla.
Dodatno su nam put otežavali lešine velikih pasa kojih je bilo krcato po bugarskim cestama. Noć, jaka kiša, magla i otežana vidljivost s velikim mrtvim psima na cesti dodatno su nas usporavali.
Ipak, prošli smo kroz taj povodanj bez problema i stigli blizu turske granice. Iz ranijeg iskustva vozeći se kroz Tursku kad sam išao za Nepal, znao sam da Turci imaju vrlo skupi benzin i za litru traže apsurdna 2 eura. Stoga sam u Bugarskoj nalio gorivo „do čepa” i tek se onda zaputio prema granici. Prijelaz nije bio baš ugodan – prolazili smo tri punkta provjere što je potrajalo nešto duže, a nakon 700 prevaljenih kilometara smo svi zajedno bili malo i umorni. Kada je procedura na granici bila uspješno obavljena, shvatili smo da je kasno za vožnju do Istanbula. Zbog toga smo oko 23 h noćili u gradu Edirne, prvom mjestu nakon bugarske granice.
Grand Bazaar
S kišom baš nismo imali sreće ni idućeg dana – pratila nas je sve do Istanbula gdje smo došli oko 13 sati. U Istanbulu smo ostali sve do večeri i posjetili Grand Bazaar, mjesto gdje se prodaje sve i svašta. Bila bi šteta boraviti u Istanbulu i ne vidjeti ovo mjesto koje se nalazi u gradskom kvartu Fatih. Riječ je o jednom od najstarijih natkrivenih pazara na svijetu koji se proteže kroz 60-ak uličica. U njemu ima više od 3000 dućana, s time da dnevno kroz njega prođe čudo ljudi. Službeni podaci navode od 250.000 do 420.000 posjetilaca i to svakog dana! Pronašao sam podatak kako je pazar počeo s radom 1455. godine i bio je posvećen sultanu Mehmetu Osvajaču.
Dugo smo šetali po pazaru razgledajući što se sve nudi. Znam da zvuči otrcano, ali u ponudi je bilo svega – od igle do lokomotive. Nismo mi doduše bili za nekakav šoping, nego smo uzeli neke sitnice za uspomenu. Ivana je, naravno, bila više zainteresirana za kupnju od Zorana i mene, ali nije previše inzistirala. Tijekom šetnje po pazaru smo zbog kockastih obilježja na kacigama upali u oko nekim trgovcima koji su nas, gle čuda, oslovili na – hrvatskom. Brzo se ispostavilo da to nisu Hrvati nego Makedonci koji odlično govore naš jezik. Bili su vrlo prijateljski nastrojeni prema nama i ta mi je ljubazna gesta ostala u lijepom sjećanju. Imaju jako interesantan dućan kožnih jakni, a najpoznatiji su po tome što jakne siju po mjeri. Nakon što vas izmjere za dva sata vas čeka sašivena jakna baš po vašim mjerama, model birate vi koji hoćete. Pričali smo s njima pola sata o svemu i svačemu, nakon čega su nam čak pronašli jeftin i udoban smještaj u hotelu Tokio s dvije zvjezdice.
Pošteno smo se naspavali u Istanbulu, pa otišli po motore koji su nam bili parkirani dvije ulice dalje na čuvanom parkingu koji se nalazio u nekakvom velikom dvorištu. Krenuli smo rano jer nas je čekalo 760 km do Kapadokye u centralnoj Anatoliji. Bili smo pomalo iznenađeni vremenskim prilikama budući da smo na putu vidjeli i osjetili, što bi se reklo, sva godišnja doba. To znači da je na nekim dionicama bilo plus 30 stupnjeva Celzija, ali je zato na nekim područjima puhao ledeni vjetar. Upadali smo i u predjele s kišom, te prolazili kroz krajolik gdje je bilo pravo proljeće.
Tuz Gölü – slano jezero
Na putu prema Kapadokiji naišli smo na veliko slano jezero o Tuz Gölü o kojemu je pisao i Marko Polo. Tuz Gölü je drugo po veličini slano jezero u Turskoj i nalazi se na 890 metara nadmorske visine u samom središtu Turske.
Dužine je 100 kilometara , a širine 40 kilometara, naći ćete ga ako vozite magistralom od Aksarayja prema Ankari. Najveća dubina jezera zimi je od 1 – 2 m , a ovo jezero podmiruje čak 70 % ukupnih potreba za 70 milijuna stanovnika Turske. Uživali smo šetati po slanoj pustinji jezera gdje smo napravili predivne snimke i fotografije.
1001 zanimljivost
Poslije osam sati vožnje na solidnim cestama stigli smo u Kapadokiju u Nevşehir (č: Nevšehir) provinciji. Nismo imali snage za bilo što drugo nego otići u egzotični hotel 1001 noć gdje smo odlučili prespavati.
Hotel imena 1001 noć je jako zanimljiv, sobe su doslovno isklesane u stijenama po kojima je poznata cijela Kapadokija. Preporuku za taj hotel dao mi je moj prijatelj iz Splita, Stipe Jakir, koji je tu bio godinu dana ranije i bio oduševljen hotelom isto kao i mi sada.
Osoblje je bilo jako prijazno. Nakon što smo se smjestili Zoran i ja otišli smo u kuhinju kako bih kuharu objasnili kako da nam napravi piletinu ispod peke. Nakon što smo sve pripremili i upalili električnu peku, kuhar nam je odlučio skratiti vrijeme. Iz velikog frižidera u kuhinji je izvukao nekakav instrument, nalik velikoj tamburici i počeo svirati i pjevati, mi smo odmah prihvatili i krenuli smo plesati. Cijelu večer su nam svirali za stolom i baš smo se lijepo zabavili dugo u noć.
Kamena arhitektura
Sutradan smo na svjetlu mogli vidjeti naš egzotični hotel. To je u biti impresivna građevina sa sobama uklesanim u kamenu. Interijer je uređen tradicionalno turski, s time da se doručak po želji poslužuje na mini terasi ili u drvenoj kućici na krošnji obližnjeg stabla.
Nakon što smo doručkovali na krošnji drveta odlučili smo s motorima otići u cjelodnevni obilazak živopisne Kapadokije.
Na putu prema motorima zaustavili su nas prodavači suvenira koji su odmah počeli darivati Ivanu s raznim suvenirima. Bio je 9. mjesec i sezona je završila tako da su prodavači puno darežljiviji i lakše spuštaju cijenu.
Jedan od prodavača je i motorist, malo stariji gospodin koji je bio očaran našim velikim motorima natovareni svom opremom. Osim što su nam poklonili kese i kese suvenira , čak su nam demonstrirali kako se suveniri i rade. Nakon njihovih poklona i ja sam odlučio i njima nešto pokloniti, pa sam im dao majice Adventure-Rakela i majice mog kick boxing kluba Terminator.
Nakon razmjene darova i zajedničkog fotografiranja krenuli smo u obilazak čarobne Kapadokije.
Što smo sve posjetili u Kapadokiji, kako izgledaju podzemni gradovi koji imaju i po 8 katova ispod zemlje, pročitajte sljedećeg petka.
Piše: Željan Rakela
