Pretisak glagoljskog misala Šimuna Kožičića Benje „Misal hruacki” svečano je predstavljen 6. listopada u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. „Misal hruacki” izdan je s latiničnom transliteracijom i komentarima kako bi njegova dostupnost i razumljivost bila pristupačnija široj publici.
Urednik izdanja je Mateo Žganjar, a misal je izdala Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u suradnji sa Sveučilišnom knjižnicom iz Rijeke.
Šimun Kožičić Benja bio je modruški svećenik i osnivač glagoljske tiskare u Rijeci. Hrvatskoj kulturi i književnosti udijelio je snažan poticaj osnovavši tiskaru u Rijeci te bogatu knjišku građu, ostavivši brojne rukopise iza sebe.
„Misal hruacki” glagoljski je misal iz 1531. godine koji svjedoči o početcima 16. stoljeća kada je Šimun Kožičić Benja zbog nemirnih ratnih zbivanja i prodora Osmanlija nekoliko puta odlazio u Rim i tražio pomoć Svete Stolice Hrvatima. Benjini iskreni i poetični govori više puta su tiskani, no pravi odgovor nikada nije uslijedio. Dvije godine nakon povratka u Rijeku, 1531. godine, Šimun Kožičić Benja ostvario je osobni uspjeh, ali i uspjeh za povijest hrvatske kulturne baštine – pokrenuo je vlastitu tiskaru u svome domu. Godinu nakon nestaju svi tragovi vezani uz Benjinu tiskaru, a Benja se vraća u rodni Zadar.
Na predstavljanju „Misala hruackog” u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici govorili su recenzentica Anica Nazor te akademik Stjepan Damjanić. Akademkinja Anica Nazor naglasila je da je „Misal hruacki” remek djelo, a da je ovo izdanje napravljeno prema rijetko čuvanom potpunom primjerku koji se čuva u prostorima zagrebačke knjižnice.
Akademik Stjepan Damjanić u svom obraćanju podsjetio je na šest važnih glagoljičnih knjiga koje je u svojoj tiskari otisnuo Šimun Kožičić Benja: Oficij rimski, Misal Hruacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitja rimskih arhijerejov i cesarov, Od bitija redovničkoga knjižice te Psaltir.
Pretisak glagoljičnog „Misala hruackog” s transliteracijom i komentarima bogati je doprinos hrvatskoj kulturi i književnosti, a ponajviše od svega, sjećanje je to ne borbu za očuvanjem pisane riječi i samoga jezika kada to nije bilo nimalo jednostavno ni sigurno.