Inkunabulama nazivamo knjige, listove ili ilustracije koje nisu ručno pisane, već su mehanički tiskane prije 1501. godine u Europi. Primjerci takvih knjiga izuzetno su dragocjeni. Naziv potječe od latinske riječi incunabula, što znači pelene, i time implicira rane početke nečega. Prva upotreba ove riječi u svezi s tiskanjem zabilježena je u brošuri Bernharda von Mallinckrodta De ortu et progressu artis typographicae (O usponu i napretku umjetnosti tipografije), (Koln, 1639.), u kojoj se nalazi izraz prima typographicae incunabula, tj. rano djetinjstvo tiskarstva, koje po piščevom mišljenju završava 1500. g., što je od kasnog 17. st. do danas opstalo kao pravilo.
Inkunabule se mogu podijeliti u dvije vrste na osnovu načina printanja.
Drvorez – printanje iz cijelog komada drveta, tako što se na njegovoj površini izrezbari reljef željene slike te se pritisne na papir da nastane printani otisak.
Tipografija – tehnologija koju je izumio Johann Gutenberg, gdje se pokretni metalni oblici pokreću na tiskarskom aparatu. Mnogi autori smatraju da se pojam inkunabula treba primjenjivati samo na knjige nastale ovim procesom.
Krajnja vremenska granica za svrstavanje knjiga u inkunabule, iako povoljan, izabran je proizvoljno. On nije proizvod bilo kakvog značajnog tehničkog napretka ili promjene u godini 1500. U to vrijeme, tiskarstvo još nije bilo značajno uznapredovalo te su mnoge knjige još uvijek ručno prepisivane. Neki izbirljiviji kolekcionari knjiga u to vrijeme čak su izbjegavali imati tiskane knjige u svojim privatnim bibliotekama. Tiskare su se nalazile u urbanim sredinama, blizu svojih najvećih konzumenata, akademika, pravnika, teologa i ostale društvene elite. Kako je proizvodnja ovisila o potražnji, mnogi su se tiskari pomoću zakonski dodijeljenih privilegija na određenom području štitili od konkurencije. Takav razvoj događaja uzrokovao je da mnogi tiskari počnu živjeti nomadskim načinom života, seleći se od jednog mjesta do drugog, pa su tako u 15. st. na području Švedske, Francuske i Španjolske boravili mnogi njemački majstori.
Inkunabule se već dugo svrstavaju u dragocjenosti te su kao takve pozorno pohranjene i zaštićene u bibliotekama. Na cijeni su u očima kolekcionara, a povjesničari i filolozi cijene ih kao znanstvene izvore. Od 1990. godine počele su na međunarodnom tržištu astronomski rasti cijene starih spisa, pa tako i inkunabula. Jedna aukcijska kuća 2002. godine prodala je prosječan primjerak Petera Schöffera i Johannesa Fausta za pola milijuna funti. Na početku 21. stoljeća počeli su se pojavljivati pojedinačni listovi knjiga, posebno na međunarodnim online tržištima, što je dovelo do jake kritike naspram znanstvenicima i bibliotekarima jer se pretpostavlja da oni u cilju brze i lake zarade povremeno olakšaju stare knjige za poneku stranicu.
Inkunabule predstavljaju visoko cijenjeno kulturno dobro za europsku povijest, i to ne samo onu duhovnu.
Na svijetu postoji oko 29.000 različitih naslova, a među poznate inkunabule ubrajaju se Gutenbergova Biblija (1455.), zatim Peregrinatio in terram sanctam (1486.), koju je tiskao i ilustrirao Erhard Reuwich, Nuremberg Chronicle (Hartmann Schedel, 1493.) te Hypnerotomachia Poliphili, koju je tiskao Adeus Manutius i koja sadrži važne ilustracije nepoznatog autora.
Proučavanja inkunabule počela su u 17. stoljeću. Michel Maittaire (1667.-1747.) i Georg Wolfgang Panzer (1729.-1805.) organizirali su sve printane formate kronološki u obliku anala, a u prvoj polovini 19. st. Ludwig Hain izdao je Repertorium bibliographicum – spisak inkunabula poredanih po abecednom redu imena autora. Još uvijek se Hainovi brojevi koriste kao referenca. Hainov rad bio je dopunjen od strane W. Copingera i D. Reichlinga, ali su ga moderni načini indeksiranja počeli ugrožavati. Autoritet u ovom području, Njemačka državna biblioteka u Berlinu pokušava još od 1925. g. završiti Kompletni katalog inkunabula. Britanska biblioteka ima svoj Incunabula Short Title Catalogue koji izlistava posjed većine svjetskih biblioteka.
D. Šabić