PEKO TRNJA DO ZVIJEZDA
Poznata latinska poslovica Per aspera ad astra koju je prvi upotrijebio veliki rimski državnik Seneka,može se prevesti na nekoliko načina.Preko trnja do zvijezda, od mraka u svjetlo,radom do uspjeha .Često se upotrebljava u kontekstu čovjekova uspjeha u životu ili ljudi koji svoju sreću,uspjeh,ili jednostavno duševni mir dohvate teškom mukom,znojem,odricanjima. No jedan faktor u ovome je presudan,a to je čvrsta volja i nepokolebljiv duh.Primjera na stotine,a mi iz Imotskog iz njegova najstarijeg dijela zvanoga Bazana donosimo priču koja bi mogla biti putokazom svima onima koji ,kada krenu tražiti mir,uspjeh,zadovoljštinu,konačno i onu materijalnu ,u počecima naiđu na prepreke ,da ne posustanu,bore se ponajprije duhom i voljom.
Znači tamo sredinom veljače 1992. godine tada 54 godišnja Maja Nikolić fetiva Imoćanka doživjela je teški moždani udar na svom radnom mjestu tajnice imotske osnovne škole.Do tada nevjerojatno vitalna žena,koju je krasila ne sam izvanredna fizička kondicija već i prepoznatljiv vedri duh u svega nekoliko trenutaka pretvorila se u osobu koja je jedva vegetirala,život joj je visio o koncu.Oduzela joj se cijela lijeva strana tijela od lica,ruke,noge.U svega nekoliko sekunda postala je invalid.Slijedila je bolnica,sedmomjesečna rehabilitacija,no do dana današnjega oduzetost toga dijela tijela ostala je kao trajna posljedica moždanog udara.I od tada za gospođu Maju i njenu obitelj krenuo je posve novi život .I da ne duljimo ,danas punih 28 godina poslije ona je i dalje prikovana uz invalidska kolica s oduzetom lijevom stranom tijela,ali vedra s punim osmijehom.Žena koja je u 28 godina svojevrsne rehabilitacije čije je sadržaje sama osmislila i koji su i središte ove priče ,potom uz izvrsni timski rad svoje dvoje djece ,danas ima duh sasvim identičan onome od prije moždanog udara.Zadržala ga je ,dapače i oplemenila.Kako, pitat ćete se?Pa iznimnom voljom,radom s jednom rukom i jednom nogom ,sa vedrim osmjehom koji je krasi svih ovih 28 godina.I još nečim,interesantnim,a to je i srž ove priče.Pitamo je:Gospođo Maje pa kako sve to?.
– Pet mojih zlatnih pravila. Ne posustaj duhom pravilo broj jedan, ne ulijeni se i uvijek nešto radi koliko možeš pravilo broj dva,jedi kvalitetno ali normalno pravilo broj tri,budi nasmijan i primi svakog čovjeka lijepo i s njim razgovara pravilo broj četiri i konačno svaki dan vezi s iglicom i koncem najmanje 8 do deset sati pravilo broj pet,veli gospođa Maja.
-Raditi s iglicom i koncem, vesti 8 do 10 sati dnevno pitamo začuđeno?
-Da, upravo to,jer to me drži vitalnom uz još neke popratne aktivnosti koje će vam kasnije reći,veli nam gospođa Maja i nastavlja.
-Zamislite mene 1992. godine puna snage,rekreacija svaki dan,puna kondicije,vrlo zdravo se hranila,prešla na vegetarijanski način ishrane.I onda preko velikog odmora zacrnilo mi se pred očima i vjerojatno sam pala.I vidite do današnjih dana što je učinio moždani udar.No nisam se predala,bila sam uvjerena da samo voljom i vježbanjem ovaj nedostatak koji imam svedem na najmanju moguću mjeru,ako ne i pomalo sve ispraviti.Čitala sam po noći,čitala na glas,molila krunicu i htjela sam ispraviti svoj poremećeni govor.Onda sam vidjela dvije,tri slike ,bio mi je i vid poremećen.I to sam htjela ispraviti .I onda razmišljam da se trebam fokusirati,fokusirati vid na jednu točku,na neki detalj.I počela sam vesti.Uzela iglicu i konac i pokušala vesti.Ali problem je bio kako to sa jednom rukom,jer druga mi je bila blokirana.Dugo sam plakala ,moram priznati jer nisam vidjela izlaz.I onda jednom govorim sebi:Maje, ti to možeš,imaš volju,hajde,hajde.I napravila sam sebi podest od robe .Sama ga patentirala od čvrste robe i prave vune.Tako na to stavim robu za vesti i vezem.Onda problem sa umetanjem konca u iglicu.Danima, tjednima,mjesecima.I savladala sam i to.Danas iz prve stavim konac u ušicu najtanje igle.A vezenje ,to me spasilo.S jednom ovom desnom rukom,evo upravo će sada dvadeset i osam godina .Svaki dan,ama baš svaki dan ,najmanje osam sati.Nekada,vjerujte, i po deset i dvanaest sati.Ne da me netko tjera,već započnem jedan lik na stolnjaku,tavaji jer samo i jedino tu vezem,i dok ga ne dovršim ne mogu zaspati.Pitat će te me koliko sam izvezla stolnjaka,koliko punata ,koliko konca potrošila.Sam Bog će to znati.Mislim da u svakom kutku moje kuće ima tih stolnjaka.I oni se ne smiju glačati,peglati,jer mi onda konac s kojim vezem ne bi imao formu koju želi.Prvo peglanje mojih stolnjaka imala sam 2009. godine kada sam i mom Imotskom podarila i prvu izložbu mojih radova.Naziv izložbe znakovit Per aspera ad astra .Trnjem do zvijezda.I baš je tako,koliko samo muke,strpljenja ,rada s jednom jedinom rukom,ali to me izliječilo.I danas s ponosom čitam recenzije mojih sumještana na tu moju izložbu.A od izložbe je prošlo jedanaest godina i sada bi sa novim svojim uradcima mogla pripremiti izložbu jednoručnog rada da bi to bila senzacija.Naime svaki moj rad je drugačiji s drugim temama i likovima na stolnjacima,od voća i povrća, kuhinjskih potrepština,prirode.Meni ,pak najdraži s motivima maski jer su mi maškare i karnevalsko vrijeme nešto najdraže u životu.Ima tu i stolnjaka s našim hrvatskim pleterom,trobojnicom.A koliko punata,koliko uboda iglom ,koliko ažura,a oni su primjerni upravo stolnjacima.A ažuri su vam delikatan posao ,a to je izvlačenje niti iz tkanine.I to je opipljiv i mukotrpan posao.Vidite ove zahtjevnije stolnjake i ažure radim i po sedam,osam mjeseci,svaki dan.Ama baš svaki dan.To je važno.Ako se ulijenite ode vam cijeli prethodni trud u vjetar.Jer moj cilj je da moja djeca budu sa mnom zadovoljna da ih nisam previše na teret.I još nešto,nitko me u mom Imotskom nije pitao što radim,recimo turistička zajednica jer ovo što radim je blago.A to bi mogla biti i zanimljivo turistima.S jednom rukom,radim ovo.Milijuni punata,milijuni uboda iglicom,kilometri konca svih vrsta.Ne samo kupljenog u Hrvatskoj,već iz Italije sa svih strana svijeta.Donio mi sin,kćer ,neki od prijatelja.A i sve je to skupo,košta,no ja se ne predajem.Sada mi je 82.-ga godina i moja djeca moja Gaby prof tjelesnog odgoja i moj Hary koji radi odgovoran posao predstojnika klinike za dječju kirurgiju u Rijeci , kažu da me jednostavno ovakvu kakva sam sada ne mogu pratiti.I to u mojim idejama,a samim time i fizički jer za ono što ja promislim i dadem ideju,to treba i realizirati.A davat ću ja ideje i vesti dok god mogu.Ako treba do stote,stote,fala Bogu,priča nam nevjerojatna gospođa Maja Nikolić.
Samo povrat na početak priče.Jel sada jasno kako volja i duh drže čovjeka vitalnim!?
OKVIR:
U svom kako ga zove,popratnom poslu onom osim vezenja ,gospođa Maja NIkolić izdala je i čak četiri izdanja kultne imotske kuharice Imotski na pjatu.Uz asistenciju svoje djece te nekonvencionalne imotske kuharice obišle su svijet i preko imotske kuhinje i njenih specijaliteta,promovirale i Imotski i njegove prirodne i kulturno baštinske znamenitosti.
OKVIR2:
Moja majka uistinu radi nevjerojatan posao,no nama je to normalno.On ju je praktički dobro zaliječio,iako je u invalidskim kolicima,no funkcionira nevjerojatno,vuče nas,potiče.Moram istaknuti da smo se i ja i brat u Rijeci tako ekipirali da radimo s njezinim idejama timski,Svaki dan su konzultacije,jer mama ima ideja,potiče nas.Nevjerojatna je,veli nam Majina kćerka Gaby.
Tekst i fotografije: Braco Ćosić