Iako najviše radi prema narudžbi, svoje rukotvorine Jozo Bešlić izlaže „uglavnom na dernecima, pazarima, sajmovima u dalmatinskom zaleđu i priobalju. Bila bi šteta ako bi ovaj zanat zamro. Želio bih da se sačuva i kao sastavnica hrvatske kulturne baštine kako bi i naši potomci znali kako su njihovi predci proizvodili i čime su radili u poljoprivredi te čime su se služili u obiteljskim kućama. Ja ću imati nasljednike u ovom poslu. Ali sve manje je mladih u mom okruženju, onih koji žele nastaviti ovaj zanat, iako više nema toliko posla u gradovima“.
Podsjeća kako je Potravlje oduvijek bilo prepoznatljivo po njegovanju starih obiteljskih zanata, gotovo svih vrsta – lončara, zidara, krovopokrivača, kovača, drvenara, tkalja… Tako je Potravlje poznato i po svom starom nazivu – selo s najviše tvornica ne samo u Zagori, jer u njemu nije bilo obitelji koja se nije bavila nekim zanatom i proizvodnjom. Sad je to sve spalo tek na nekoliko zanata.
„Primjerice, naše susjedno selo Zelovo obnavlja svoje stare obrtničke zanate poput zelovskih glinenih lula, dok se u Potravlju takvo što još ništa ne pokreće. Doduše, nekoliko ljudi je u našem selu pokušalo pokrenuti obnovu nekih starih zanata, ali je sve ostalo samo na tome. A da bih napravio samo jedan stap od smreke, potrebna su mi najmanje dva dana odnosno do 20 sati rada, bez mećaje, ne računajući utrošeno vrijeme na pripremu, a cijena mu je oko 400 kuna, kolika je cijena i drvene stolice s naslonom (katrige). Cijena svakog lopara je 120 kuna, obične sinije od 300 do 1200 kuna, ovisno o materijalu. Prikladna cijena je i držalima, kosištima, vilama, grabljama, lopatama, žlicama… U svakom slučaju, moji proizvodi su jeftiniji nego što košta njihova izrada, ne računajući u nju uloženi trud na prikupljanju odgovarajuće sirovine te kupnju ručnog alata i prijevoz. Vjerojatno će i moji proizvodi biti traženiji na tržištu kada se budu više i bolje obrađivali dolci i kraška polja ne samo u cetinskom kraju i Zagori“, nada se Jozo Bešlić.
Naglašava kako bi taj stari zanat svakako trebalo sačuvati, ali se boji kako to neće biti lako, tvrdeći da se njime ne može baviti onaj tko ga ne voli. Dodaje da je ljubav osnovni uvjet za to, uostalom kao i za sve drugo. Ujedno upozorava kako se od tog zanata ne može živjeti, bez sigurnih mjesečnih prihoda – plaće, mirovine… Naposljetku je ustvrdio kako je to i njemu tek dopunski rad, zabava, zadovoljstvo te da mu ni jedan dan nije dugačak, dosadan. Naprotiv, bio bi mu kratak da je još toliki.
No kada se Jozo Bešlić zavuče u svoj kutak u podrumu obiteljske kuće, kaže kako u tom ambijentu ostane što se ono kaže od „jutra do sutra“, dakako radeći. U tome uživa jer to voli. Tada ne misli ni na kakve svakodnevne probleme, iako ih i on ima, a ne razmišlja ni na bolest. Podsjeća kako je i on iz sela otišao u grad pa se opet vratio u svoje Potravlje, iako je mogao raditi i živjeti i u hrvatskoj metropoli, ali i izvan Lijepe Naše. Radostan je što je tako ostvario životni san i dobrano iskusio i urbani život pa mu je sada nekako lakše živjeti i raditi u ruralnom okružju svojih predaka.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
