Osim lončarskih proizvoda od gline, kovačkog i drugih starih zanata, selo Potravlje oduvijek je bilo prepoznatljivo i po izradi različitih drvenih predmeta za svakodnevnu uporabu poljodjelaca ne samo u cetinskom kraju i dalmatinskom zaleđu.
Riječ je o ručnoj izradi vila, grabalja, lopata, držala za motike, krampove, sjekire, kose; namještaja (drvenih škrinja), različita posuđa, stapova, žlica, lopara, naćava, škancija, kudilja, vretena, balota uglavnom od hrastova, klenova, drenova drva, smreke i bukovine, a mnogi od njih potvrdili su se i kao vrsni majstori složenije izrade poput gusala od javora, u dekorativnom stilu ukrašen crtorezom, duborezom; te u izradi stolarskog oruđa, drvenih dijelova zaprežnih kola, dakako i kalupa različitih dimenzija.
Jozo Bešlić, poznati ljubitelj etno predmeta, starih obrta, zanata i alata, davno se potvrdio u izradi drvenarija koje se koriste i dan-danas u cetinskom kraju. On ističe kako od različita drva izrađuje mnoge predmete raznovrsne primjene, a i cijene. Riječ je o uporabnim predmetima koji služe ratarima, odnosno poljodjelcima, dakako i u obiteljskim kućanstvima. Predmeti su uglavnom od hrastovine, klenovine, javora, jasena, smreke, drenovine…
„Evo, izradio sam i stap od smreke i mećaju od drugog drva. U stapu se mećajom mlati kiselo mlijeko, pri čemu se pravi maslo i mlaćenica. To je tradicionalna ekološka proizvodnja masla i kiseloga mlijeka. Izrađujem i drvene stolce, tronošce različitih veličina, sinije, samare, lopare, dijelove namještaja, kosišta, vile, grablje, držala, samare. Također pravim kudilje i vretena, a sve radim od hrasta, klena, bukve, jasena, javora i to je naša stoljetna tradicija koju njegujemo od pamtivijeka, naših šukundjeda prenoseći ju na mlađe. I neće odumrijeti dok je potomaka u Potravlju, iako se sve manje proizvodi nego prije, kako možemo i umijemo. Sve radim samo ručno, bez stroja, pa mogu reći kako su to sve eko proizvodi. Očekujem kako će i moji sinovi naslijediti ovaj zanat, koji se i sada postupno uključuju u složeniju izradu drvenih uporabnih predmeta“, ističe marljivi i optimistični Jozo Bešlić.
„Ovo što sada radim ljubav je iz djetinjstva koja se ne može ni čim platiti, a to mi je ujedno i terapija. Dobro, ovim sam se bavio takoreći još kao dječak, zatim sam privremeno napustio Potravlje radi školovanja i rada u gradu, pa su me puti poslije toga opet doveli na ognjište mojih predaka. Nisam zaboravio svoje rodno mjesto i ovaj stari zanat koji sam naslijedio od svoga djeda Petra Bešlića. Inače, u mojoj su obitelji oduvijek bili poznati meštri od zanata – zidari, drvenjari, a moj otac je u drvu izradio gotovo sve predmete koje imam i čuvam, koristeći se blanjom, sjekirom, pilama, teslom, različitim čekićima, dlijetima, turpijicama, nožićima, dakako. Nisam stolar po zanimanju i ovo što sada radim nema nikakve veze s mojom strukom, koju sam obavljao cijelog života te pošteno zaradio mirovinu. Sve radim u podrumu svoje obiteljske kuće – u drvu i kamenu. Drvo uglavnom siječem, prikupljam u Svilaji gdje ima dosta sirovine, iako su požari uništili puno toga. Teško je to sve raditi, a za rezbarenje valja imati umijeća, prikladan alat i više strpljenja. Ipak mi je najteže prikupiti, usjeći drvo, izvlačiti ga iz planine i dopremiti doma, tim više što su zarasli svi planinski putovi i kozje staze, a ni magaraca više nema. Vozilo ne može svugdje doći pa najviše tereta nosim na sebi, na leđima. Tako kad sprema drva za ogrjev, onda izaberem ono što mi odgovara, odložim sa strane i koristim kako mi odgovara“, iskreno će Jozo. Ističe kako sve ono što proizvede, ne drži u skladištu nego proda kako bih se održao.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
