Nestaju stari zanati po Imotskoj krajini. Od desetine i desetine kvalitetnih kovača, tamo s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, ostao samo jedan u Nogala u Slivnu, od desetke i desetke tkalja,više nema niti jedne, nema više niti jednog komačara, jer nema više ni puno stoke. U Zagvozdu iz čijih zaselaka donosimo dvije priče o dvojici posljednjih zanatlija, majstora drvodjelaca, više nema kotluša. A znadete li što su kotluše? Zemljane posude su to, iz koji su se hranile generacije i generacije Imoćana u ruralnim sredinama. Radili su ih vrsni majstori, kotlušari na daleko poznati. Jer tko je osim privilegiranih obitelji tamo u davna vremena imao tanjure od keramike, nekog vrsta stakla, da ne govorimo one od porculana, kobalta….
I baš u Zagvozdu ispod kršne Biokove oduvijek su izvirali vrsne zanatlije. Rekosmo, kovači, kotlušari, ali i drvodjelci i to oni s istančanim talentom, samouki, pa građevinari i ono zanimljivo, majstori za izradu gusala. Da, gusala, starog narodnog instrumenta, na čijim su se zvukovima sa konjskih strunama ispjevale tisuće junačkih pjesama. Ove dvije priče upravo govore o posljednjoj dvojici majstora drva. Ivanu Drlji /62./ iz istoimenog zagvoškog zaseoka, koji još i dan danas izrađuje drveni namještaj, ali ne onaj modernog dizajna, već onaj koji je stoljećima prije bio sastavni dio dimnih kuhinja, ubogih prostorija, te Anti Serdareviću /62/ iz Rastovca u podnožju Biokove, jedinom majstoru za izradu gusala, ne samo u Imotskoj krajini, već i šire.
Ivan ručno starim alatom izrađuje stoce, sinije, katrige, stočići, male kredence, stalaže, lopare, držala za mečenje grožđa. Jednostavno sve od pravog zagvoškog drva.
-Da,ostao sam sam na ovim prostorima Zabiokovlja, jedini koji radi ovaj stari namještaj i kućanska pomagala. Ljubav je to prema drvu i prirodi, koja se eto stvorila u meni od malenih nogu, gledajući strica koji se bavio izradom bačava. No u meni je uvijek nešto čekalo da tu ljubav iskažem. Ne radim profesionalno, iako dođu ljudi i uzmu neku siniju, stolac, tronožac da im bude kao ukras u stanu, a također i uzmu male minijaturne suvenire isto starog namještaja. Zanimljiv im je mali tronožac s naslonom koji je davno nosio naš Matan, ali i mali Matan u onoj seriji Prosjaci i sinovi.
-Koje zagvoško drvo upotrebljava Ivan?
-Ma sve od kostele, kljena, murve, drina, jasena, graba, sve naše pravo drvo. Ja se opustim i odem u prirodu, zamirin drvo, vidim u njemu da bi mogao biti neki predmet. Usičem, ali onda mi se drvo suši tri, četiri godine, pa onda dobije na kvaliteti. I onda samo pilu, dlito, pa diljaj i radi, po cile dane. Ali to me ispunjava. Neću ja fuš, već kada nešto izradim da to bude kvalitetno. Eto to mi je gušt. Danas jednu stolicu možeš kupiti za dvista kuna, ali ova je ručno urađena, puno pravo drvo i kada kažeš cijenu svi misle da je puno. Valja i novca, ali teško je i prodat. Pa ipak dođu ljudi, dolaze sad i turisti prepoznaju to, vide da je kvaliteta i nešto neobično. A mojih proizvoda ima u Kanadi, Njemačkoj, Americi, Argentini, Australiji, kupili su je i Aboriđani iz Australije kada su bili u Zagvozdu, da ne govorim da moje rukotvorine ima po svim našim gradovima. Posebno male drvene suvenire sinije i stolice, katrige…
-I do kada tako Ivane?
Dok bude ode vatre na starome kominu u Drlja, dok budem živ i mogao držati dlito i sikiru u rukama. Jer iza mene više nema tko ovo radit. Šteta,lipo je ovo, kako za vidit, tako i za korisnost u kući. Ali eto vrimena se minjaju, odlazi dobro, viruj ti meni, dolazi nešto što je improvizacija, veli nam Ivan, nastavljajući turpijom kliziti po čvrstom jasenovom drvu.
Desetak kilometara niz Biokovu u pitomom Rastovcu, najpoznatijem mjestu Imotske krajine po uzgoju maslina, druga priča. Tamo umirovljeni nastavnik zemljopisa i povijesti Ante Serdarević posljednji je izrađivač gusala. Na pitanje kada je započeo s tim neobičnim poslom Ante se raspriča.
-Bijaše to prije 40 godina, točnije 1978. godine. Ja mlad učitelj radio u Biorinama na zapadu Imotske krajine. Poslije nastave imaš dosta slobodnog vremena i ne znaš što ćeš sa sobom. Onda jednoga dana tamošnji poznati guslar Čaljkušić iz Lovreća banu u Biorine, nosio gusle i hvalio se kako ih je izradio jedan Crnogorac i da takve nitko ne može napraviti. Na njima i natpis na ćirilici. Vidim drži čovjek do svoga. Mislim ja u sebi, pa Ante i ti možeš napraviti gusle i na njima napisati ili izraditi nešto svoje i držati do svoga. I baš taj detalj me usmjerio u izradi gusala, da su svake od 138 koje sam do sada izradio, unikati. Svake su za sebe, jedinstvene. Zato su i vrijedne. I baš svake, imaju ukras sa našom šahovnicom, ali i detaljem iz naše junačke hrvatske povijesti. Pa su se tako na vrhu gusala našli Zrinski i Frankopan, ban Jelačić, Starčević, Radić, naše katedrale, znameniti hrvatski zvonici, kralj Tomislav, naši sveci, ma sve naše. E, a sada o izradi gusala. Prve su mi uspjele, najsretniji sam bio kada su pustile plemeniti zvuk sa struna. Javorovo drvo, mukotrpan rad, pa kozja koža, strune od konjskoga repa, gudalo. Poslije je sve išlo nekako lakše. Čini vam se u ovih 40 godina da je brojka od 138 izrađenih gusala mala, no svaki taj plemeniti instrument je unikat, svaki za sebe. Mjesecima znam raditi neke i to svaki dan. Svaki zamah djetlom, svaki udarac drvenim čekićem, svaka struna mora biti tako ukomponirana da se čuje pravi zvuk. Prije sam donosio javor iz Biokove, ali sad je to za mene teško, pa ga nabavljam iz Like. No i naš kljen je jako dobar za izradu, no teško je, vrlo teško ga je obrađivati. No zato je zvuk gusala od kljena vrhunski, najbolji.
–Ima li Ante još onih koji se interesiraju za kupnju gusala?
Ima, ima, dolaze ljudi i turisti u posljednje vrijeme. Čuli za taj naš instrument. E pa ima i kuriozitet. Jedne moje gusle krase jednu od prostorija u Bijeloj kući u Washingtonu. Jedna moja rodica ovdje iz sela radila je kao čistačica u Bijeloj kući pa ih je ponijela. A ima ih po cijeloj Europi, imaju ih i neki naši političari. Došle su čak do Australije, iako oni ne daju uvoziti drvo i kožu. Jedan naš ih je prenio dolje. Onda još jedna zanimljivost. Prije nekoliko godina došao mi je ovdje u Rastovac čovjek Amerikanac iz Hollywooda. Oženio se našom Hrvaticom i čuo je na radio Splitu neku pjesmu gdje su svirale gusle. Raspitivao se danima, pa je došao i do pokojnog Ljube Stipišića Dalmate, koji mu je objasnio da su to gusle. Inače poznati je tamo glazbenik. Tako me je našao. Kaže mi njegova žena da mu pokažem kako se gusli. I ja zaguslio pet minuta. Onda ih on uze i malo po malo, za deset minuta zaguslio po naški. Čovjek tamo piše glazbu za filmove. Rekao mi je kada bude pisao glazbu za neki film u Hrvatskoj da će moje gusle zagusliti u njemu. Bio je ovdje prije desetak godina i zvao se Njunjo Gomeš, baš kao onaj nogometaš. U izradi gusala kod zatezanja kože, a to je vrlo važan posao, pomogne mi moja supruga.
I za kraj naše posjete posljednjem izrađivaču gusala u Imotskoj krajini nezaobilazno pitanje. Dokle Ante s guslama?
-Dok budem mogao. Nemam muških nasljednika i ja sam zadnji, nestati će nakon mene ovog lijepog zanata. Još moram ako Bog da, napraviti i gusle od masline, pa onda dosegnuti brojku od 150 komada i to je to, veli Ante.
I dok smo odlazili iz Rastovca, Ante zagusli s javorovih gusala s ukrasom pročelja svoje župne crkve Gospe od Karmela. Zvuk se odbi od Biokove, nekako tugaljiv, sjetan. Zna se i zbog čega.
Tekst i slike: Braco Ćosić