Dalmatinska zagora je duša Dalmacije, zaleđe i oslonac obale, područje koje rado žele posjetiti brojni gosti, turisti, putnici, dobronamjernici. Ona svojom ljepotom, ambijentom, rijekama, planinskim masivom, poljima i drugim privlačnim prirodnim lokalitetima zauzima posebno mjesto u duši svih koji žele upoznati čari opuštanja u malim zaseocima, mjestima kamenih kuća, vrtača, guvna, konoba. U prošlim vremenima živjelo se drugačije, ljudi su se družili jedni s drugima, držalo se do običaja i tradicije, no sada je ipak drugačije. Postavljaju se često pitanja kako oživjeti mala mjesta u zaleđu i vratiti mlade ljude u ruralna područja, u mjesta od kuda su ponikli po završetku školovanja. No ipak se ponešto kreće po tom pitanju. Naime, posljednjih nekoliko godina ljudi ulažu u svoje kuće od kamena, grade nove s bazenima, pripremaju stara domaća jela i stvaraju ambijent koji bi u tako osmišljenoj turističkoj ponudi mogao privući prvenstveno strane, ali i domaće goste iz drugih kontinentalnih krajeva Hrvatske. Pričom idemo do malog mjesta Šestanovca za koje se znatno više čuje i zna u javnosti prvenstveno zahvaljujući prolasku autoputa i blizine tunela kroz moćno Biokovo. U zaseoku Popovići nadomak ovog lijepog dalmatinskog mjesta susreli smo Željka Popovića koji se već nekoliko godina aktivno bavi turizmom za što je bilo potrebno izgraditi apartmane, komin, bazen, vrt za goste i sve ono što posjetitelji očekuju u turističkoj ponudi.
Željko, otac ste troje djece, volite raditi i tražiti nove izazove, obiteljski ste u turističkom projektu koji su malo po malo prepoznali strani i domaći gosti. Čestitamo vam, no recite nam kako je to krenulo kod vas?
– Hvala vam što ste me primijetili i došli u ovo lijepo i atraktivno mjesto na moje imanje. Na početku su rezultati mali, ali ja sam zadovoljan s mojom familijom i radim koliko mogu. Gostiju za sada imamo i zadovoljni su s našim pristupom i gostoprimstvom.
Kao mali samozatajni čovjek nema vas u javnosti, ali ipak ste dobar primjer kako se upornim i marljivim radom može postići dobar turistički rezultat i početno zadovoljstvo, jer već treću godinu gosti vam dolaze, oni vam vjeruju. Kako se domaćin poput vas mora ponašati i što je u ovom poslu bitno pokazati ljudima koji žele doći kod vas?
– Krenulo je nekako spontano, obiteljski. Ajmo napraviti jednu kuću, ona se radila pa je bila mala, pa smo je proširili, pa je došla druga, pa nikad nisam mislio da ću morati napraviti bazen jer turistička ponuda dalmatinske ruralne zagore uistinu zahtjeva ovakve objekte i minimalne kapacitete. Iz godine u godinu gostima nastojimo oplemeniti prostor gdje će oni boraviti ljeti desetak do petnaest dana, guštati u svim blagodatima koje mogu doživjeti u blizini mora u ovom našem kamenitom i brdovitom kraju. Gosti ovdje imaju mir, tišinu, privatnost, imaju domaću spizu, nisu daleko od mora svega petnaestak minuta, Brela su im prva plaža.
Ovakva vrsta odmora i punjenje baterija za ostatak godine traže u većoj mjeri strani turisti. Kako se družite s njima i što vam najčešće govore?
– Oni su prezadovoljni, oni ciljano dođu tu, unaprijed se upoznaju zahvaljujući turističkim stranicama, internetu, prijateljima, i što im je najbitnije, da imaju svoj traženi mir, njima ne trebaju gužve ni buka. Najčešći su Nijemci, Poljaci, potom Norvežani, Danci, Belgijanci, a u posljednje vrijeme dolaze nam sa zadovoljstvom i Švicarci.
Kako na vas i slične turističke angažmane gledaju u županijskoj i lokalnoj turističkoj zajednici s obzirom na to kako je vid ovakvog turizma u zaleđu prihvaćen i kao dodatna potpora ukupnom turizmu naše zemlje?
– Pa dobro, na početku su i oni bili skeptični, moram priznat kao i ja, počeo sam to raditi kao prvi u mom mjestu, poslije mene ih je napravilo još podosta, što je za pohvaliti, no upornošću i odricanjem te radom na kraju, eto, ispalo je dobro.
Vidim kako gosti mogu samostalno ući u vrt i ubrati sve ono što im je na raspolaganju, kao da ste jedna proširena obitelj.
– Točno. Dobro ste to primijetili, baš kao jedna obitelj, sjedinimo se kao da smo oduvijek zajedno, pa i počastimo jedno drugo.
Koliko zajedno provodite vremena? Vidim da znate i nekoliko jezika ?
Pa pričamo engleski i njemački, to je nužno za ovakav posao, a poljski je ko materinji jezik. Oni su zadovoljni. Evo, uđu sami u vrt, uberu pomidoru, papriku, kumpir, to njima jako puno znači, oni takve mogućnosti nemaju u svojim zemljama to im mnogo znači.
Kakvi su vam rastanci i pozdravne riječi kada gosti odlaze?
– Najčešći u suzama, njima bude žao što moraju natrag, postanemo prijatelji, tjedan- dva gotovo smo svako veče zajedno, pa se počastimo, mi njih ili oni nas.
Zovu li vas da dođete kod njih, u njihove dvore?
– Imamo, imamo, devedeset i pet posto gostiju nije otišlo, a da nije kazalo, dođite nam i javite nam se u svako doba. U tri godine smo sa svim gostima u kontaktu, jedni dođu, odmore se i vrate se u svoj zavičaj, a drugi planiraju svoj sljedeći godišnji odmor u Hrvatskoj, Dalmaciji, Zagori, Šestanovcu, zaseoku Popovići.
Kako vidite Željko daljnji razvoj eko i etno turizma u ruralnim područjima Dalmatinske zagore ?
– Pa to ovisi o nama, nitko nam ne može dovesti gosta. On, odlučivši se na dolazak kod mene, mora otići zadovoljan, sretan i obogaćen s novim prijateljstvom. A da bi se to ostvarilo, prema njima uistinu moramo biti vrlo fer i ljudski, s dubokim poštovanjem kako bi nas preporučili svojim prijateljima, rodbini i drugima.
Planovi?
Imam ih, napravio sam dodatno projekt koji bi trebao obogatiti ponudu s dalmatinskom konobom, picerijom, luksuzni ambijentalni apartman s unutarnjim bazenom, a sve na zadovoljstvo gostiju nastojeći proširiti turističku sezonu ma dulje uz neki doček nove godine, svadbu i prigodne svečanosti.
Prigodne riječi za kraj?
– Želim svima puno uspjeha u ovom poslu. Samo hrabro i polako naprijed, jer malo- pomalo uz podršku obitelji i rezultati neće izostati.
Hvala vam na razgovoru.
– Hvala i vama.