Poljički statut je isprava od neprocjenjive vrijednosti i najvažniji je izvor Poljičke Republike. Određuje poljičko pravo koje je po svom obliku, stilu, sadržaju i u utvrđivanju društveno-ekonomskih odnosa potpuno različito od ostalih hrvatskih statuta.
Pisan je kratkim, slikovitim rečenicama u kojima su obuhvaćene norme poljičkog društva, a sadrži i razne odluke i presude vlasti koje se ponekad odnose i na pojedince. Njegova dodatna karakteristika je arhaičnost koja omogućuje proučavanje čovjeka iz tog doba općenito. Za poljičko pravo je karakteristično jamčenje, ali i prihvaćanje osobne odgovornosti u svrhu zaštite Poljica. Ističemo kako je Poljički statut nastao kao rezultat zadovoljenja potrebe da se postigne što veća nezavisnost od srednjovjekovne Hrvatske i Venecije. Poljički statut pokazuje visoki stupanj pravne stručnosti i društvene svijesti za ono vrijeme.
Najstariji rukopis Poljičkog statuta iz 16. stoljeća pisan je bosančicom, a znamo kako je ona ili poljičica hrvatsko autohtono pismo. Statut je napisan na hrvatskom jeziku na štokavskom narječju u većini i čakavskom u nekim dijelovima. Inače, Poljičko pravo se temelji na hrvatskom kolektivnom pravu, a na njega utječu i crkveno, crkveno-feudalno, rimsko i kapitalističko pravo, dok se u njemu jasno razlikuju javno od individualnog prava.
Javno pravo posebno se očituje u odnosu pučana i njihovih gospodara, te nemogućnosti biranja pučana u Poljički stol. Iako su te odredbe postojale, nisu nikada imale značajan utjecaj jer su pučani imali svoju seosku autonomiju unutar pučkih kotara pa su preko svojih seoskih knezova imali značajan utjecaj na biranje kneza, a kmetova je bilo jako malo. Kolektivizam u poljičkom pravu je rezultat saznanja kako se jedino zajedničkim naporima mogu postići uvjeti potrebni za opstanak, sigurnost, red i mir. A koliko je Poljički statut prepoznat u svijetu govori i podatak da je ukrajinski stručnjak Eugen Paščenko iznio zanimljivu informaciju; Poljički statut, uz zakonik Kijevska pravda, najvažniji su srednjovjekovni dokumenti Hrvata i Ukrajinaca te su uz to i začuđujuće slični.
Izvor/Foto: Wikipedia
D. Šabić