U ovotjednom putopisu saznajte vole li Španjolci motoriste i od čega se rade kuće u Andaluziji.
Španjolska: Toreadori da, motoristi ne
Iako mi je to bilo prvo putovanje, nisam htio zaostajati po rasporedu koji sam napravio ranije, pa smo sjeli na BMW i uvečer ušli u Španjolsku. Htjeli smo se spustiti do obale, ali smo po mraku malo pogriješili u odabiru puta i vratili se u grad Gironu. Tu smo jedva našli prenoćište nakon što nam je nekoliko ugostitelja reklo da nemaju smještaja. Mislim da nisu svi govorili istinu, neki su vjerojatno lagali zbog predrasuda prema motoristima (bajkerima). To je i ostavština popularnih američkih filmova u kojima su motoristi često prikazivani kao neuredni, loši momci na rubu zakona, pa misle da su svi motoristi u najmanju ruku sumnjivi, ako ne i opasni. Osim toga, možda nisu bili sigurni hoćemo li kao stranci, odnosno putnici u prolazu, platiti račun… Ipak, smjestili smo se u jedan hotel plativši 60 eura i umorni pali u krevet. Bio sam zadovoljan i prevaljenom kilometražom – prošli smo 620 km, što znači ukupno 1470 km od kada smo krenuli.
Idućeg dana smo zbog umora krenuli prema Barceloni tek oko 10 sati. Cesta do glavnog grada Katalonije bila je odlična, pa smo naprosto uživali u vožnji na BMW-u. Njegova udobnost me oduševljavala što smo se više vozili. Možda je pretjerano reći da sam se osjećao kao u fotelji na dva kotača, ali je bilo zaista odlično. Na benzinskoj stanici na periferiji Barcelone natočili smo gorivo i kratko pričali s lokalnim zaštitarom koji se oduševio shvativši da na motoru dolazimo čak iz Hrvatske. Usput rečeno, gorivo sam platio puno manje nego u Francuskoj, što me obradovalo jer je na putovanju trošak uistinu bitna stavka. Tu mi se dogodila prva od niza neprilika budući da sam zbog vlastite nespretnosti skoro ostao bez mobitela. Naime, zalio sam ga nehotice Coca-Colom i uplašio se da više neće funkcionirati. A bez mobitela bi se stvari zasigurno zakomplicirale i komunikacija s Hrvatskom bila bi otežana. Srećom, nije mu bilo ništa i nakon par sati opet je normalno radio. Odahnuo sam i bilo mi je puno lakše nastaviti vožnju.
U Barcelonu nismo ulazili, nego smo nastavili cestom prema jugu sve do Valencije. S obzirom na toplu ljetnu noć spavali smo u kampu u malom gradu Sueca po vrlo prihvatljivoj cijeni od 22 eura. Susjedi u šatorima, mahom Amerikanci i Talijani, dobro su nas prihvatili. Bili su razgovorljivi te vrlo ljubazni i druželjubivi. No, dojam mi nije bio isti kasnije usred noći kada je jedan od njih hrkao poput medvjeda. Unatoč tome, zbog umora i prevaljenih 450 km brzo smo zaspali.
Andaluzija: Kolika je cijena kvadrata brda?
U četvrtak smo se suočili s pustinjom Tabernas kod Sierra Nevade u Andaluziji gdje su se nekada snimali talijanski špageti-vesterni. Krajolik je na tom području pravi pustinjski – mnoštvo kaktusa i neobične kuće. Smještene su u brdima od pijeska i to tako da im se vide samo prozori. Temperature su, naravno, bile previsoke i u hladu je bilo iznad 40 stupnjeva Celzija. Srećom, na motoru je ipak bilo podnošljivo. Malo sam dodao i gasa kako bi što prije izašli iz vrele zone, pa smo preko pokrajine Cadiz dosegli Gibraltar, zadnju točku prelaska iz Europe u Afriku.
To područje od 6 km četvornih još od 1704. godine ne pripada Španjolskoj, već Engleskoj. Ime Gibraltar je španjolska izvedenica arapskog naziva Jebel Tariq, što u prijevodu znači ‘Tarikova planina’. Zanimljivo je kazati da su u Gorhamovoj pećini pronađeni arheološki ostaci neandertalaca koji datiraju iz perioda između 28.000 i 24.000 godina prije Nove ere. No, prvi stanovnici zabilježeni u novijoj povijesti bili su Feničani i to 950. godine prije Krista.
U Gibraltaru smo pomalo ostali u čudu vidjevši policajce bobije i crvene autobuse na kat, kao da smo u Londonu… Još je luđe bilo vidjeti da po ulicama neometano šetaju pravi pravcati majmuni. U kratkom vremenu provedenom u Gibraltaru obišli smo izloženi starinski top težak ravno sto tona. Usprkos tome što je krajolik bio zanimljiv, vratili smo se u Španjolsku i produžili sve do grada Tarife, lučki gradić koji je spona između Europe i Afrike. To se mjesto u Andaluziji, ili točnije rečeno provinciji Cadiz, u doba Rimljana zvalo Mellaria. Naziv Tarifa dobio je 710. godine kada su ga napali Berberi pod vodstvom Tarifa ibn Malika.
Odmah po dolasku smo po cijeni od 256 eura kupili povratne karte za brodsku liniju Tarifa – Tangier. Ona vrijedi godinu dana, pa nismo baš morali žuriti s ukrcajem nego smo odlučili prespavati i čekati sutrašnji dan. No, kako su hoteli bili krcati, u bližoj smo okolici jedva jedvice pronašli smještaj za 50 eura u prenoćištu bez kupaonice. Svejedno smo bili sretni da se možemo odmoriti prije ukrcaja na trajekt.
Nikolina se kao suvozač začudo nije puno bunila. Štoviše, putovanje je dobro podnosila, vjerojatno zato što je i njoj bilo ugodno na BMW-u. Kada sam te noć legao u krevet, bio sam zadovoljan našim „cestovnim” napretkom. A kako i ne bih – ništa me nije boljelo od dugog sjedenja iako mi je zdjelica bila slomljena na 2 mjesta od sudara iz 1998. kad sam zaradio čak 28 prijeloma. Već sam tada u dubini duše znao kako je BMW GSA 1200 bio pravi izbor. Barem za mene, avanturistu načetog od lomova, a istovremeno gladnog dugih putovanja.
U idućem putopisu saznajte kako je Željan Rakela u maniri nevjernog Tome shvatio kako je zadovoljavanje žeđi iznad zadovoljavanja gladi te kako su u strahu zaista velike oči zbog čega i mjesto kao što je pustinja nikako ne treba shvaćati olako.
Piše: Željan Rakela
