Prva zadarska kazališna zgrada pod nazivom Teatro Nobile (Plemićko kazalište), sagrađena je u tadašnjem glavnom gradu Dalmacije još 1783. godine, dok je zgrada drugog velikog kazališta, Novog kazališta, svečano otvorena dana 7. listopada 1865. godine izvedbom Verdijeve opere „Krabuljni ples“. Kazalište je otvoreno uoči blagdana sv. Šime, kada je u Zadru tradicionalno počinjala kazališna sezona.
Novo kazalište bilo je odraz sjaja, bogatstva i moći tadašnjeg Zadra. Sačuvano je dovoljno pisanih dokumenata o projektiranju i gradnji kazališta koje je bilo najveće i najljepše na istočnoj obali Jadrana. Njegovom izgradnjom sredinom 19. stoljeća stigao je u Zadar i Dalmaciju sjevernotalijanski historicizam, s neizbježnim reminiscencijama na renesansu i klasicizam. Pokretači gradnje bili su dr. Šimun Katić, dr. Antonio Stermich i predsjednik komisije dr. Natale Filippi. Oni su 1863. g. otkupili zgradu obitelji Lantana br. 414 na Trgu Gospe od kaštela, čijim je rušenjem dobiven nepravilan pravokutni prostor, koji je graničio s vojnim posjedom (Lančana vrata, Trg tri bunara s Perivojem Gospe od zdravlja, Arsenal), jugozapadnom kraćom stranom s ulicom Via Catena, a unutarnjom nepravilnom stranom s vrtovima i neizgrađenim terenima koji su se protezali do katedrale sv. Stošije.
Luksuzno opremljeno, kazalište je imalo čak tri dvorane: kazališnu, koncertnu i plesnu dvoranu. Na unutrašnjoj opremi radili su najbolji majstori iz Venecije i Beča, a prostor gledališta mogao je primiti čak tisuću i petsto gledatelja. Izgradnja je započela 25. travnja 1864. g. i od početka se nastojalo da kazalište bude najreprezentativnije u Dalmaciji. U to vrijeme već pet godina postoji kazalište Bajamonti u Splitu, a gradi se i novo kazalište u Dubrovniku. Oslikavanje je povjereno venecijanskim slikarima Antoniju Zuccaru i Carlu Mateshegu. Zuccaro je na stropu kazališta naslikao „Pobjedu civilizacije“, a Matesheg izradio ukrase prema nacrtima arhitekta Trevisananata, oslikao dijelove stropa, vanjske dijelove loža, ogradu međukata i izradio cvjetove prvog reda s plavom i crvenom podlogom. Za izrade u štukaturi bio je pozvan tršćanski majstor Leone Bottinelli koji je izradio karijatide u koncertnoj dvorani i ukrase u predvorju zgrade. Kazalište je svečano otvoreno dana 7. listopada 1865. g.
Dvorana za koncerte bila je vrlo otmjena i mogla je primiti četiri stotine osoba. Imala je posebno izrađene parkete, dva velika lustera i tri ogromna ogledala. Glavno (zapadno) pročelje gledalo je na današnju Ul. Jurja Bijankinija. Kroz petora vrata ulazilo se u vestibul pa atrij kazališta. Tu se nalazila kavana, dvorana za odmor i pušenje. Prema sačuvanim fotografijama zadarsko Novo kazalište, kasnije Teatro Verdi (preimenovano je nakon Verdijeve smrti), svojom suzdržanom, neorenesansnom vanjštinom nije nagovještavalo bogatu i maštovito ukrašenu unutrašnjost. Posebno dekorativne bile su lože, njih ukupno 75, koje su se prostirale u tri niza, svaki s 12 sa svake strane.
Danas u Zadru nema vidljivih znakova ili spomen-ploča koji bi upućivali na postojanje ovih velikih kazališnih zgrada koje su obilježile glazbeni i kazališni život u gradu od godina otvaranja Teatra Nobile 1783. do rušenja Teatro Verdi 1940-ih godina. Time je u nepovrat nestala jedna ne baš nevažna sastavnica zadarskoga kulturnog identiteta. No ovo su povijesne činjenice iz jednog vremena kulturnog identiteta Zadra koju povjesničari i kulturnjaci čuvaju u svojim arhivama kao neizbrisivi trag prošlog vremena.
Izvor: zadar.travel
Više u kategoriji: Kultura; Povijest
D. Šabić, mag. nov.