Imao sam veliku želju posjetiti grad Osijek i njegovu povijesnu znamenitost, Tvrđu. Cijeli me Osijek oduševio, pogotovo stil gradnje. Njegove znamenitosti, Europska avenija, konkatedrala, parkovi, rijeka Drava, trgovi, centar Osijeka i Stari grad.
No, jedan dio posebno me nadahnuo. Jedan dio Osijeka osvojio je moje srce, dušu, um. Riječ je o čuvenoj osječkoj Tvrđi. Ona je poput male utvrde u kojoj je svo blago grada Osijeka. Poput manjeg grada, malog središta u kojemu imate sve što je potrebno. Upravo je zato i nazivaju grad-tvrđava. Sagrađena je u osamnaestom stoljeću, od strane austrijskih vlasti. Sve su zgrade građene baroknim stilom koji me oduvijek najviše privlačio.
Kada sam kročio na Tvrđu, primijetio sam nešto drugačije. Nema klasičnoga asfalta, kao u ostalome dijelu Osijeka. Cijela Tvrđa popločena je ciglicama koje su me odmah vratile u prošlost. Nije ni čudo, kada je prvo što sam ugledao bio mali dio bedema. Jedini je to spomenik iz vremena Turaka, u čija sam vremena istoga trena odlutao. Imao sam osjećaj kao da sam sultan koji promatra ovu veličanstvenu utvrdu.
Pogled mi je skrenuo na stari trg sv. Trojstva. Jedan je to od najstarijih osječkih trgova. U centru se ističe spomenik Svetog Trojstva. Kip je podignut u osamnaestome stoljeću u spomen kuge koja je često pogađala Slavoniju. Izgrađen je u baroknome stilu, kao i ostale građevine i znamenitosti u Tvrđi. Nekoliko je puta obnavljan budući da je klesan od kamena pješčenjaka koji je podložan propadanju, no to nipošto nije umanjilo njegovu autentičnost niti me odvuklo iz doba sultana, begova i aga.
Proučavajući spomenik uočio sam nekoliko skulptura. Istraživajući sam doznao da je riječ o svecima zaštitnicima od kuge: sv. Sebastijanu, sv. Roku, sv. Karlu Boromejskom, sv. Franji Ksaveru te sv. Rozaliji. U društvu svetaca i ja sam osjetio njihovu zaštitu i duhovnost.
Dignuvši pogled, vidio sam postolje spomenika. Na vrhu se uzdiže visoki stup na kojemu je skulpturna grupa Presveto Trojstvo, koja prikazuje lik Boga Oca, Krista te Duha Svetoga u liku golubice. To je samo pojačalo već prisutni osjećaj svetosti i duhovnosti. Iako sam uživao, morao sam nastaviti istraživanje ovoga mjesta koje me sve više oduševljavalo.
Okrenuo sam se oko sebe i ugledao sve te stare zgrade, staru gradnju, a sve tako očuvano. Prije su to bile bolnice, samostani, građanske kuće, crkve, zgrade za potrebe vojske, zatvori, a sada su to gimnazije, muzeji, akademije, fakulteti, Rektorat, galerije, no ostala je i crkva sv. Mihovila. Promatrao sam ih i taj barokni stil gradnje. Znao sam da gledam u neke od najstarijih baroknih građevina, a ujedno i najstarije građevine i znamenitosti grada na Dravi. Hodajući dalje Tvrđom i njezinim ciglicama, došao sam do jedne od, za mene, najljepših znamenitosti – Vodenih vrata koja su jedini sačuvani ulaz u Tvrđu. Nekada su postojala četiri ulaza, a danas su sačuvana samo Vodena vrata ili Porta Aquatica, zajedno s Vodenim tornjem. Na njima se nalazi spomen-ploča graditelju Tvrđe, generalu Johannu Stehhanu von Beckersu.
Prošavši kroz njih, izašao sam na rijeku Dravu i nastavio uživati u pogledu na vodu, razmišljajući o ovom posebnom danu i obilasku koji me nadahnuo i odveo u neka druga vremena.
Više u kategoriji: arhitektura
M. Pocrnjić, mag. ing. arh.