Miljenko Vardić je jedan od onih umirovljenika koji je odmah po umirovljenju nastavio njegovati svoju ljubav prema amaterskom kazalištu. Godinama je, od njegovog osnutka, sudjelovalo na u sadržajima sinjskog pučkog kazališta kojemu se s osmijehom vratio nakon završetka časničkog službovanja u HV.
Miljenko, kako se sada osjećate kada ste se po umirovljenju odlučili vratiti daskama, pisanju i čitanju tekstova u vašem kazalištu?
– Znate što, čovjek do mirovine se pokušava dokazati, nešto očekuje kao i svi, uvijek je prisutna trka za nečim, zarada, karijera, a kada otiđete u mirovinu onda se vratite nekim tragovima. Prije sam bio član ovog kazališnog kolektiva, pa jedno vrijeme stvarno nisam bio u mogućnosti sudjelovanja u radu zbog profesionalnih obveza, ali sada imam više vremena i s ljubavlju ga provodim u kazalištu, tako da još uvijek mogu dati doprinos udruzi, ali i sebe oraspoložiti.
Smatrate li da svaki čovjek u sebi nosi „klicu” kulture koju na određeni način treba probuditi ili je predstaviti javnosti?
– Jasno je da ima jako veliki broj takvih ljudi, zapravo što čini čovjeka za razliku od životinje? I one imaju nekakav oblik druženja, no kultura je ono što čini čovjeka čovjekom. Čovjek može izgraditi objekte, komunicirati, ali ako je kulturno osviješten, onda uistinu ima jednu posebnu vrijednost što ga čini čovjekom.
Što vam iskustvo govori kada je riječ o razvoju i ulaganju u kulturu na svim razinama u društvu?
– Kako sam u razvoj amaterske kulture uključen više od četrdeset godina, to pitanje se stalno postavlja, nije to samo od danas, niti je to specifičnost Sinja, Hrvatske, nego je to po meni svjetski problem. Negdje postoje filantropi, mecene, negdje ljudi koji daju za kulturu i u tim mjestima je ona na neki način vidljiva, no sama za sebe materijalno se vrlo teško može održati. Ali onda imamo svi svoje nešto, što nas kulturno krasi, ljudi daju svoj obol kulturi, derneci u prošlosti su kultura, pa se javlja kultura u našim narodnim i pučkim pjesmama, ojkavicom, gangom, rerom koje su zaštićene i tako. To su sve kulture koje su ukorijenjene kod nas, u jednom kršćanskom i moralnom narodu, čovjek i kada iz sebe izbacuje smijeh, tugu, žalost i veselje, pa pokladne svečanosti, običaji, tradicija, sve su to kulturna djelovanja pojedinaca, grupa općenito, društva.
Kako kod drugih ljudi probuditi kulturu i njihovo djelovanje na tom putu, što treba uraditi da se probude iz zimskog kulturnog sna?
– Kod nas, primjerice u Sinju, postoje ljudi, jezgra našeg društva koji stalno kulturno djeluju i o tome razmišljaju. Upravo kroz priredbe, predstave, druženja, od čovjeka do čovjeka se budi nagon da i on kulturno doprinosi svom kraju. Odgajaju se generacije djece kroz pučka kazališta, pa roditelji koji su nekada glumili pozovu prijatelje na predstavu, pa oni svoje prijatelje i tako se od usta do usta širi krug ljudi koji proživljavaju kulturu i njeno značenje.
Biti u kulturi i kroz nju djelovati znači dati sebe i za nju trošiti ne samo vrijeme, nego i sredstva, materijalne i tehničke stvari i slično.
– Tako je, mi kada planiramo scenu, kostime, koreografiju, rekvizite, broj uloga i likova, planiramo i koliko će to nas koštati. Nažalost sredstava gotovo uvijek nema, pa često iz svog džepa dajemo kako bi mogli odraditi predstave i gostovanja s djecom i našim kazalištem. Pa tako pronalazimo doma stare stvari, kufer, artikle iz prošlosti koji mogu poslužiti, ali na sreću, još uvijek ima dobrih samozatajnih, nevidljivih i dragih ljudi koji nam pomognu u izradi scene, rasvjete, glazbe, šivanju kostima i organizaciji putovanja. Takvima se posebno zahvaljujem jer ovo je zaista kompleksna situacija kada morate biti spremni na sadržajnu organizaciju rada pučkog kazališta.
Što vas čini radosnim kada ste u kazalištu?
– Najviše i apsolutno rad s djecom, koja su sjajna, vrijedna i umjetnički vrlo zanimljiva. Oni su bogatiji za dodatna znanja, nauče što je uvod, predstava, kako se ponašati u danoj situaciji na daskama te za razliku od druge djece, stječu nova iskustva putovanjem, na gostovanjima i kroz promociju svoga mjesta, što ih čini posebno sretnim.
Zahvaljujem vam razgovoru i za kraj vas molim za dvije – tri riječi pred blagdane Božića i Nove godine, kada se nekako želimo više družiti, dati sebe za drugoga i činiti dobra djela.
– Da, pri kraju godine oko ovih ugodnih blagdana , gledamo po staroj i dobroj tradiciji da je to jedno obiteljsko, zajedničko vrijeme, da se prisjetimo i rezimiramo neke stvari koje su se dogodile tijekom godine, da vidimo sebe kakvi smo bili u godini na izmaku. Jesmo li činili dobra djela, jesmo li se dovoljno družili međusobno, ali i da se oproste neke stvari jer praštati znači biti velik i imati široko srce za dobra djela. Trebamo vratiti osmijeh na lice, a sve ovo na jedan način kazalište čini. Budimo jedna velika obitelj, objedinimo se, oprostimo i krenimo dalje jer su to lipi dani veselja, radosti, pružanja, davanja i darivanja. A mi u amaterskom kazalištu dajemo i darujemo ljudima, tako je od pamtivijeka.
Više u kategoriji: Kultura; Život
D. Šabić, mag. nov.
–